154. Domobranska pukovnija, tri uspomene na Oluju

07.08.2020

154. Domobranska pukovnija, tri uspomene na Oluju

 

Sjećanja koja ne zastarijevaju

Umag/Pazin – Govoriti o vojno - redarstvenoj akciji Oluja znači prisjetiti se onih dana neizvjesnosti i sporog odmicanja sati našim braniteljima na prvim borbenim linijama koji su pred sobom imali jedini cilj – čišćenje okupiranih hrvatskih podučja pod nadzorom pobunjenih Srba u izravnim oružanim sukobima s Vojskom RS na granici s BiH. Što osobito pamte iz tih dana saznajemo od tri pripadnika 154. Domobranske pukovnije, koja je promijenila naziv iz brigade u pukovniju 1994. godine. U razgovoru sa samim načelnikaom stožera 154. Domobranske pukovnije, Renatom Kalcem (Pazin) otkrivamo manje spominjane događaje iz Domovinskog rata koji su se zbivali na borbenim položajima u Lici kada je krenula operacija Oluja.

RENATO KALAC, načelnik stožera 154. Domobranske pukovnije
-Datum 4. kolovoza za početak operacije Oluja izabran jer se saznalo da je izdana „Direktiva br. 8.“ kojom su pripadnici krajinske vojske i Vojske Republke Srpske trebali izvršiti vojnu ofanzivu pod komandom Ratka Mladića - „Vaganj“ 5. kolovoza, u 6 sati ujutro i ovim napadom ih je HV htjela preduhitriti, kazuje nam Kalac naglasivši kako je atmosfera u vojnim redovima 154. – „Malvazijskih tigrova“ bila krajnje ozbiljna, ali su i naši pripadnici pukovnije bili krajnje odgovorni. U prvoj fazi se krenulo prema Prijeboju, a u drugoj na državnu granicu s BiH prema Štrbačkom buku i do Demirović brda u dolini rijeke Une. Tu su se i vodile najžešće borbe za oslobađanje tih prostora na kojima ustreljuju Stipana Liovića iz Poreča, dok drugu dvojicu branitelja, Ivicu Brajkovića i Roberta Saboa iz Poreča ranjavaju.
- U dvadesetak dana bojevanja rasteretili smo taj geografski prostor tako da se Vojska RS povukla, čime smo pomogli u oslobađanju Bihaća. Ratovali smo do 26. kolovoza i ponosan sam na te hrabre ljude koji su cijelo vrijeme ratovanja sve izveli čisto vojnički, zaključio je Kalac.

EDUARAD BOSNIĆ, dočasnik
- Iako muški rod voli prepričavti dane provedene u vojsci, ovo su nemila sjećanja, jer se radilo o stvarnom ratovanju i artiljerijskim dvobojima s vojskom Republike Srpske. Oni su pucali na naše položaje iz Bosne, a mi bi uzvraćali prema selu Kaluđerica gdje su bili locirani. Srećom pa smo imali odličnog artiljerijskog računarca Flavija Viškovića kojemu je trebalo jako malo mina da pogodi cilj tako da smo bili učinkoviti. Posebno mi se urezalo u sjećanje predaja 13 civila starije dobi u Jošanima, selu između Udbine i Korenice. Skrivali su se po šumama i vodili smo duge razgovore s njima uvjeravajući ih da im nećemo nauditi. A zatim su izlazili nesigurno, s puno straha u očima, koji se ne može nikada zaboraviti. Predali smo ih pripadnicima zagrebačkog MUP-a koji je bio zadužen za sigurnost na Udbini i obližnjim mjestima. Kasnije smo čuli da su predali oružje koje su dužili i mirno otišli svojim kućama. Isto tako, rado pamtim trenutak kada smo pronašli kalež i ckrvene knjige u pravoslavnoj crkvi u Jošanima predavši ih dr. Slobodanu Langu, tadašnjem Tuđmanovom savjetniku, koji je tu bio naišao. Zamolili smo ga da ih odnese u zagrebačku metropoliju Srpske pravoslavne crkve. Preuzeo je tu obvezu na sebe pohvalivši nas Istrane da smo savjesni vojnici, prisjeća se Bosnić.
SERĐO SIROTIĆ, zapovjednik minobacačke bitnice
Nakon današnjeg polaganja vijenaca na groblje, a zatim i spomenik poginulim braniteljima i preminulima u Umagu, Novigradu i Bujama ,UHBDR 154. organizirala je roštiljadu u predvorju vojarne HRM Savudrija. Tu nailazimo i na zapovjednika minobacačke bitnice Serđa Sirotića od kojega saznajemo još niz detalja.
- Bila je velika odgovornost zapovijedati bitnicom i donositi odluke dok su oko nas odzvanjali pucnjevi. Mi smo svi bili samo obični ljudi i razmišljali smo u pauzama o svojim obiteljima i djeci, ali nije bilo previše vremena jer smo se morali kretati po terenu prema granici BiH. Sjećam se kako sam prilikom jednog izvidanja u nekom selu, gdje je bilo dosta ljudi odlučio da se tu nećemo stacionirati i prenoćiti. Nešto sam instiktivno predosjetio. Ujutro je oveća zgrada u kojoj smo se trebali smjestiti bila porušena. Cijelu su je noć gađali iz VRS jer su dobili dojavu da smo tu. Drugo potresno iskustvo bilo je dok smo gledali s jedne uzvisine kako nam kolege Porečani stradavaju u dolini Une na čistini dok su išli u izvidnicu. Liović je poginuo i nisu ga mogli dva dana izvući, dok je dvoje Porečana bilo ranjeno i tek noću su se mogli udaljiti sa ratišta, prisjeća se Sirotić dodavši kako su Bišćani Lioviću, nakon oslobođenja podigli spomenik i nazvali tu poljanu Liovićeva poljana, a pripadnike 154., dva puna autobusa su dočekali 2016. godine kao osloboditelje Bihaća, govori s ponosom Sirotić. „Unatoč svemu sretni smo i ponosni što smo bili pripadnici 154. Domobranske pukovnije i što svoj dan i Dan pobjede možemo zajedno proslaviti uz opušteno druženje i pjesmu“ istaknuo je Sirotić.

O 154. pukovniji

154. pukovnija HV iz Pazina okupljala je u svojim redovima tri pješadijske bojne s Bujštine, Poreštine, Pazinštine, Buzeštine i manjeg dijela Labinštine, topnički raketni division i jednu bitnicu minobacača od 120 mm sastavljenu od pripadnika s Bujštine koju čini otprilike 70 ljudi. Sveukupno je u posljednjim vojnim akcijama ratovalo oko 2,5 tisuća Istrana iz navednih krajeva.

S.B.
(Izvor: Glas Istre, 2018.