25. maj netko će reći 25. svibanj

25.05.2022

25. maj netko će reći 25. svibanj

25. maj netko će reći 25. svibanj

Daj nešto napiši za današnji dan, jutros me zamole neki stari drugovi, a kako se to danas naziva kolege. Onako kako ti znaš. Bilo bi lijepo napisati nekoliko rečenica da se ljudi podsjete na prošla vremena. I nisam bio voljan nešto napisati, ali danas usput dok sam kretao ka gradskoj palači pored mene prođe na svojem motoru nekadašnji predsjednik Komunističke partije drug Ilić. Pa nekako njemu u čast posvećen je ovaj tekst.

25. maj dan kada su vijorile zastave, dan štafete, velikog sleta, dan obilježavanja mladih. Dan kada je svaki pionir ili pionirka postao,-la omladinac-ka.  Iako to nije bio neki značajan praznik više, kako bi danas rekli, „dan sjećanja“ - obilježavao se pompozno. Veliki beogradski gradski stadion i primanje štafete u čast predsjednika Tita. Nekako me to uvijek podsjećalo na nekadašnje rimske imperatore i  proslave u njihovu čast u velebnim arenama. A što je nama malom čovjeku, radniku  nosio taj dan. Osobno ništa, ali naznaka podstreka za neko bolje sutra. Svi ti i takvi praznici trebali su stvoriti sliku boljeg sutra, koje nikako da dođe. Posvećen mladima od kojih su naši stari drugovi zazirali.  I tako iz godine u godinu. Godine su prolazile a mladi su starili i onako stari zamijenili još starije. Ne,- ne može se zanemariti da se loše živjelo. To su vremena kada se i moj Umag razvio. Nikle su tvornice, nikli su mali stambeni objekti koji su danas postali apartmani. Većina privatnih kuća u predjelima Moele, Komunele, Punte sagrađene su u tom vremenu. I od početnog „cimer frai“ postali danas unosni turistički poslovi. Stoga nekako nelogično zvuči danas kada vlasnici apartmana pljuju  po starom sistemu. Ali pljuvanje je već postalo naše nacionalno ponašanje. Bila su to vremena kada svi oni koji su htjeli raditi mogli pronaći cjelogodišnje i dugogodišnje radno mjesto. Danas je nešto drugačije. Svi kukaju kako nema radne snage za nekoliko mjeseci rada. A tko će raditi za pišljivih tri mjeseca i od toga živjeti godinu dana.  Bila su to vremena kada se živjelo na kredit, koji je došao na naplatu nakon ukidanja proslave25-og maja. Ali to je bilo očekivano, samo smo bili nespremni, kao i uvijek. Ta vremena brzog standarda polako su se gasila. Zapuhali su novi vjetrovi i otpuhnuli 25. maj u zapećak povijesti. Došla su neka nova vremena u kojima je pojedinac nadvladao cjelinu. Da se poslužim riječima književnika i erudita danas pokojnog Igora Mandića, koji odgovara slijedećim riječima na pitanje : Što je bilo najbolje u socijalizmu? Grupna svijest, ma koliko ona bila uniformirana bila je ipak bolja nego pojedinačna svijest koja je iznjedrila svoje JA koje jedino misli i djeluje u svojstvu vlastitog javstva. Jer obistinile su se riječi da je ljudski  koruptivni bitak nadvladao zajednički cilj.

Ne, -  ne plačem za prošlim vremenima, ali  se nešto mora i priznati. Pametan čovjek oduvijek crpi ono najbolje iz svoje povijesti i to nadograđuje za boljitak zajednice. A danas, vlastito  JA je nadvladalo OPĆE. Vlastiti interesi ne ruše samo barijere i zidove već vlastito grabljenje bogatstva na bilo koji način postaje stil života. Onaj tko ima više „više i vrijedi“.

Kao da žele srušiti osnovni prirodni zakon:  Sve ima svoj kraj, lišće, biljke, životinje pa i čovjek. Novi život javlja se na tlu starog, na njegovoj podlozi. Trulo lišće stara podlogu za rast novog stabla.

Komentar gl urednika Z. Varelije  koji u ovom osvrtu iznosi vlastito viđenje tih vremena