27.1.,Međunarodni dan sjećanja na žrtve holokausta: Nikad se ne može zaboraviti AUSCHWITZ!

U sklopu međunarodnog europskog projekta “Vlak sjećanja-Auschwitz” koji se  svake godine organizira da bi se održalo živim sjećanje na žrtve Holokausta, posjetila sam u hrvatskoj delegaciji Udruga antifašista RH  i UAB-a Opatija godine 2016. koncentracijski logor i logor smrti Auschwitz I i Auschwitz II – Birkenau gdje sam na jedinstven i simboličan način sudjelovala u komemoraciji za žrtve holokausta i Drugog svjetskog rata. Tko ijednom stupi nogom na to užasno mjesto, mučne uspomene i jeza se jednakim intenzitetom manifestiraju zauvijek. Čovjek se ne može oteti dojmu da je ljudski um mogao smisliti tvornicu smrti u kojoj je istrijebljeno oko 1,5 milijuna nedužnih ljudi, od čega najveći broj Židova. Auschwitz je mjesto gdje se promišlja zašto u ljudskoj prirodi postoji vječna borba dobra i zla, i osjeća se svim čulima potpuni smisao ljudske destruktivnosti. Tekst koji slijedi je lirski obrazac kojim bi poput cadenze trebao završiti ulomak posvećen svim dušama pokojnika i budućim naraštajima: „Ne dozvolimo da naša prošlost bude budućnost naše djece.“

AUSCHWITZ -Upoznala sam mjesto gdje život zastaje, razum se izbezumi, a bol je velika kao čovječanstvo. Tišina. Upoznala sam mjesto u kojem se budi savjest svijeta dok u nama nezaustavljivo struje misli o anatomiji ljudske destruktivnosti koja nadilazi razinu ljudskoga uma i roda. Tišina. Auschwitz. Tišina. Prolazak ispod željezne kapije sa natpisom „Rad oslobađa“ potresan je za svakog posjetitelja i kao da mu zaodjene nevidljivi, bremeniti plašt dok u tišini hoda ovom najmodernijom i najokrutnijom tvornicom ljudske smrti. Tišina. U toj tišini koraka odzvanjaju sjećanja na sve patnje stradalnika koji ovdje prestaju biti filmski likovi iz poznatih filmova ili neki Židovi sa žutom Davidovom zvijezdom iz pročitanih knjiga i biografskih zapisa. Tišina. Prošlost postaje opipljiva i živa do boli dok hodamo putovima logoraša uz logoraške blokove, kuću zapovjednika logora Rudolfa Hőssa, promatramo otvorene limenke Cikolna B, urne, gomile odrezane kose, stare dječje cipelice i cipele logoraša, fotografije umrlih, ubijenih i ugušenih ...Tišina. Odmicanjem u dubinu logora u kojem je sloboda bila zarobljena visokom bodljikavom žicom i natpisima uz nju „Halt“, postaje sve jasnije da je ovaj put vodio prema Danteovu paklu, a natpis na ulaznim vratima u logor bio je upozorenje kojega logoraši nisu slutili prilikom zaustavljanja vlaka na njihovoj posljednjoj stanici.“ Ostavite svaku nadu vi koji ulazite“. Tišina. Posjet Auschwitzu I i Auschwitzu II – Birkenau nakon gotovo sedam desetljeća od holokausta i masovnog istrebljenja jednog i pol milijuna Židova, najpotresniji je trenutak kojega može osjetiti, ali ne može zamisliti normalan čovjek - Homo sapiens. Tišina. U našoj je hrvatskoj delegaciji u posjetu bilo i šezdesetak srednjoškolaca iz Istre i Primorsko-Goranske županije koji su stigli Vlakom sjećanja. Tišina. Vodič po logorima bio nam je Poljak Ryszard Domasik koji je uspio u tom boravku i razgledu stočnih vagona, svlačionica, krematorija, tuševa, visokih dimnjaka, spalionica...dočarati nam neopisive patnje i uvjete preživljavanja i umiranja u logorima smrti u kojima je vladao monstruozan Zakon masovnog istrebljivanja. Tišina. U ljepljivim kišnim iglicama osjećao se u zraku smrad paleži, nebo je bilo olovno teško, a iz visina, možda nam se samo učinilo, dopirali su daleki, daleki zapomažući glasovi. Pa opet tišina. Nad Auschwitzom ne lete ptice, samo vrišti tišina! Iz pijeteta prema ovim najtragičnijim žrtvama, najvećem genocidu koje ljudska civilizacija pamti ljudi bi trebali barem jednom posjetiti ovo mjesto očaja, osjetiti i misliti. Nadati se i željeti da se nikada više ne ponovi ova tišina. Nakon napuštanja Auschwitza na komemorativnom spomen obilježju učenica iz naše delegacije Marija Rade iz Krka u svojim je stihovima poslala jasnu poruku čovječanstvu. Tišina. Tišina kao najveći krik. Tišina žrtava. Tišina odgovornih. Tišina ostatka svijeta. Tišina. Tišina pepela. Tišina jer govori emocije bez ijedne riječi. I naš glas. Glas nas danas ovdje. Glas koji prekida tišinu jer ne želi zaboraviti. Moj glas. Naš glas. Koji ne dopušta da se tišina ponovi. Danas smo ovdje vidjeli, iskusili, spoznali strahotu i glasove milijun i pol žrtava nacističkog režima. Ona se ne smije zaboraviti. Ona se ne smije ponoviti. Svijetu ne treba još jedna tišina!

Piše: Sanja Bosnić