27.SIJEČNJA-DAN SJEĆANJA NA HOLOKAUST –Iza svakog imena krije se jedna priča

27.01.2022

27.SIJEČNJA-DAN SJEĆANJA NA HOLOKAUST –Iza svakog imena krije se jedna priča

27.SIJEČNJA-DAN SJEĆANJA NA HOLOKAUST –Iza svakog imena krije se jedna priča

Na dan kada se u svijetu obilježava sjećanje na holokaust, poslužiti ćemo se sintagmom koju je u svojoj knjizi Sonnenschein upotrijebila književnica Daša Drndić, iza svakog imena krije se jedna priča.

Knjiga je prevedena na više stranih jezika među kojima engleski, francuski,  njemački, poljski, slovački, slovenski i druge.

U svojoj maloj kućnoj biblioteci, čuvam Dašin dokumentarni roman preveden na talijanski jezik s naslovom TRIESTE obzirom da su Englezi smatrali da za njihovo tržište, takav naslov najbolje pojašnjava osnovnu temu knjige, milijunsko stradanje Židova u nacističkim logorima tokom 2.Svjetskog rata ali i tragediju koju su doživjeli Židovi, Slaveni, Romi i mnogi drugi koji su završili u tršćanski logor, Rižarnu San Saba.

Daša Drndić napisala je izuzetno potresan roman koji obuhvaća istinite i dokumentirane događaje onog vremena uz izmišljeni dio priče o ljubavi između mlade Židovke Haye Tedeschi i SS-ovca Franza Kurta, zloglasnog zapovjednika logora Treblinka a od jeseni 1943.godine i logora San Saba u Trstu.

Roman na hrvatskom jeziku s naslovom Sonneschein objavljen je 2007.godine (prvo izdanje) a na talijanskom jeziku 2015.godine.

Knjigu TRIESTE je međunarodna kritika ocijenila veoma pozitivno, uslijedile su mnogobrojna priznanja i pohvale, a neke od njih, Daša Drndić nije doživjela zbog svoje prerane smrti početkom lipnja 2018.

U romanu TRIESTE, objavljena su imena 9000 Židova iz Italije koje su nacisti otpremili stočnim vagonima u njemačke i poljske konclogore i koji se otuda nisu više vratili.

U knjizi su objavljena i imena nacističkih zločinaca koji su nakon zatvaranja logora Treblinka premješteni u tršćanski logor San Saba gdje su nastavili svoj krvavi posao. Roman opisuje stvarne događaje iz programa Lebensborn, tajnog programa Himmlera, kada su SS-ovci otimali djecu od roditelja koji nisu bili njemačke nacionalnosti, odvodili ih u svoje zavode za preodgajanje i od njih stvarali buduću arijevsku rasu ili ih predavali njemačkim i austrijskim bračnim parovima bez djece koji bi ih posvojili i time izbrisali svaki trag njihovog porijekla.

 

Priča o Kurt Franzu

 

SS-Untersturmführer Kurt Franz rođen je 17.siječnja 1914. u Düsseldorfu.Po zanimanju je bio kuhar koji je od konca 1939. radio u centru za eutanaziju Grafeneck a zatim seli u Hartheim, Sonnenstein i Branderburg, gdje sve manje kuha i sve više napreduje u karijeri.

1942. Kurt Franz seli u Treblinku gdje je nakon pobune u kolovozu 1943. postao njen zapovjednik i nadgleda posljednje aktivnosti s plinom i definitivno zatvaranje tog konclogora u kojem je živote izgubilo između 800.000- 950.000 logoraša što ga stavlja na drugo mjesto iza Auschwitza po broju stradalih logoraša.

Na suđenju poslije rata, Kurt Franz je tvrdio da nije bio zapovjednik logora Treblinka, da je imao niži čin od onoga što mu se pridaje i da je njegova savjest čista.

Ne mogu znati koliko je Židova ugušeno plinom u Treblinki, ispričao je Kurt Franz na svom suđenju.

Svakoga dana stizali su jedan do dva vlaka ali on s time nije imao nikakve veze.

U stvarnosti, u Treblinki, Kurt Franz je jahao konja, svakog jutra bavio se joggingom ,puno je pjevao, držao se u formi, pazio na fizički izgled i šetao sa svojim omiljenim psom Barryem.

Prije zatvaranja lagera Treblinka, Kurt Franz „ubija“ vrijeme ubijajući ljude, pisala je Daša Drndić u romanu Trieste.

Kurt Franz bio je izrazito okrutna i sadističina osoba s licem dječaka pa su mu nadjenuli nadimak Lalke (lutka).Svojeg psa Barrya je dresirao na način da ga nahuška na čovjeka i da ga pas ugrize za genitalije ili stražnjicu. Ako nije bio zadovoljan posljedicom ugriza pasa za genitalije, Kurt Franz bi izvukao pištolj i pucao u spolovilo nesretnika. Nije bilo dana a da Kurt Franz nije nekog ubio iz puke zabave.

Jednom prilikom, Barry je povukao uzicom svog vlasnika prema nekom grmlju. SS-ovac je u žbunju primijetio živo novorođenče koje je bilo u zagrljaju mrtve majke. Barry je instinktivno prišao novorođenčetu, legao pored njega i počeo mu lizati ruke i obraz. Ova scena razbjesnila je Franza pa je štapom oštro udario psa koji je zatim pobjegao. Kurt Franz je nogom počeo udarati mrtvu ženu i živo dijete u glavu dok ga nije ubio. Pas Barry se tek sutradan vratio svome gospodaru nakon što je osjetio svu njegovu krvoločnost.

Nakon zatvaranja lagera Treblinka, Kurt Franz sa skupinom masovnih ubojica premješten je u Trst u San Sabu gdje su nastavili svoj posao masovnih likvidacija ljudi s plinom i spaljivanjem leševa. Neki stanovnik Trsta, nakon rata i za vrijeme suđenja, ispričao je kao svjedok, da je 1944. vidio njemačke vojnike koji su na nekom tršćanskom molu praznili u more vreće pune ljudskog pepela.

Kurt Franz je koncem travnja 1945. pobjegao iz Trsta prema Austriji gdje su ga putem uhvatili saveznički vojnici. Uspio je pobjeći iz zatvora i vratiti se u rodni Düsseldorf gdje pod svojim imenom radi kao radnik na gradilištu a zatim se vratio svojoj kuharskoj profesiji. Punih 14 godina Kurt Franz se posvetio sportskom ribolovu, svojoj djeci je pričao razne bajke, nedjeljom je igrao nogomet i skupljao fotografije za porodični album. Tek 1959. bio je ponovo uhićen i 3.rujna 1965, na prvom suđenju, bio je osuđen na doživotnu kaznu za počinjeni ratni zločin jer mu je dokazano da je bio direktno odgovaran za smrt 139 zatvorenika i suučesnik masovnog ubojstva od najmanje 300.000 Židova. Tokom sudskog procesa, policija je pronašla u njegovoj garaži album u kojem je pisalo: Schöne Zeiten – Lijepa vremena. Oh kako je lijepa mladost.

Zbog slabog zdravlja, Kurt Franz je pušten iz zatvora 1993. a umro je 4. lipnja 1998. u jednom hospiciju u Wuppertalu. Doživio je 84 godine.

 

Priča o Franz Stanglu

Sin noćnog stražara, rođen u Altmünsteru 26.ožujka 1908.U početku radi kao tekstilni radnik a zatim kao policajac. Bio je član ekipe za program eutanazije T4 u Hartmeninu i Berburgu.Bio je jedan od zapovjednika u Treblinki gdje je nadgledao ubojstvo 900.000 Židova. 1943. premješten je u Italiju gdje zapovijeda zonom R2 (Udine) i koordinira aktivnosti protiv partizana i Židova.

Saveznici su ga zarobili 1945 ali je uspio pobjeći u Siriju dokumentima Crvenog križa i novcima Vatikana odnosno uz pomoć biskupa Alois Hudala. Nakon Sirije bježi u Brazil gdje je prepoznat u ulozi radnika tvornice Volkswagen. Uhićen i ekstradiran u Njemačku gdje mu sude i osude na doživotnu kaznu a umire od infarkta u zatvoru u Duisburgu 1971.

Stangl je projektirao i nadzirao izgradnju jedne lažne željezničke postaje u Treblinki kako bi se zavaralo buduće žrtve. Neki slikari imali su zadatak naslikati velike panele sa riječima dobrodošlice i to: Bahnhof (Kolodvor) Obermajdan za Bialystok i Wolkowysk. Deportirani nisu trebali znati da su stigli u Treblinku.

Na suđenju Stangl je odmah na početku kazao: Slobodno me ispitajte. Moja je savjest čista. Bio sam zapovjednik u Treblinki ali nisam imao ništa sa ubojstvima Židova. Moja je savjest čista.

Na pitanje koliko je osoba ubijano dnevno, Stangl je odgovorio da je jedan transport od 30 vagona prevozio 3000 ljudi. Trebalo im je 3 sata za likvidaciju jednog transporta. Kada su radili besprekidno 14 sati, uspijevali su likvidirati između 12 i 15 tisuća ljudi dnevno.

- S vremenom navikli ste na likvidacije, pitao je tužitelj ?

- Po svemu sudeći- Da odgovorio je Stangl.

- Kada nakon nekoliko dana, tjedana ili mjeseci, nastavio je pitati tužitelj.

- Nakon nekoliko mjeseci uspijevao sam gledati buduće žrtve u oči. Nastojao sam potisnuti osjećaj mučnine. Uljepšao sam ambijent, posadio cvijeće izgradio nove barake. Doveo sam brijače, krojače, postolare i stolare.

-Znači, sve je nakon toga bilo lakše ?

-Ne baš ali uspijevao sam usmjeriti misli na posao. Puno sam radio.

- I na kraju ste zaboravili da imate posla sa ljudskim bićima ?

-Jednom prilikom puno godina kasnije, prilikom putovanja po Brazilu, vlak se zaustavio u blizini neke klaonice. Stoka koja je pasla travu unutar ograđenog pašnjaka približila se i počela zuriti u vlak. Životinje su bile točno ispred mog prozora, čitavo stado koje me promatralo. Tada sam se sjetio da je u Poljskoj bilo jednako. Na isti način su me gledali svi oni ljudi u Poljskoj, sa povjerenjem, neposredno prije odlaska u.........Kasnije, dugo vremena nisam uspijevao jesti meso u konzervi. One velike kravlje oči koje su me gledale, one životinje koje nisu znale da će uskoro biti zaklane....

- Hoćete kazati da po vama, svi ti zatvorenici nisu bili ljudska bića ?

-Roba: bili su samo roba.

-Kada su ti ljudi za vas postali roba ? Rekli ste nam da ste po dolasku u Treblinku ostali zaprepašteni masom leševa koji su bili razbacani posvuda ?

-Možda u trenutku kada sam shvatio da je Treblinka bila logor smrti. Jedan Totenlager. Oni leševi nisu sličili osobama. Bila je to hrpa trulog mesa. Možda se tada dogodilo da sam zaključio, pa da, na kraju krajeva, radi se samo o robi.

- Među tom „robom“ bilo je puno leševa djece. Vi znate da u Treblinki nije preživjelo niti jedno dijete? Da li ste ikad pomislili što bi ste učinili da su bila vaša djeca ? Da li ste ikad pomislili kako bi ste se osjećali da ste se našli na mjestu njihovih roditelja ?

- Ne.! Gledajte Ja nisam nikad gledao na sve one ljude kao na pojedinačne osobe.Za me su bili masa. Ponekad sam se uspinjao na vrh zida i promatrao kako ih stjeruju u „cijev“. Bili su goli na hrpi, stisnuti u minimalnom prostoru i dok su trčali prema pećima, iznad njih su fijukali bičevi.......

-Zašto niste učinili ništa da spriječite tu grozotu ? Vi ste imali visok čin.

- Nemoguće - nemoguće. Sistem je bio taj, izmislio ga je Wirth (nacistički ratni zločinac policijski i nacistički časnik. Sudjelovao je u programu T4,odgovoran za eliminaciju desetina tisuća osoba sa posebnim potrebama. Poginuo u Rijeci 26.svibnja 1944).

A budući je to bio sistem koji je funkcionirao, nastavio je Stangl, nije ga se moglo promijeniti ni na koji način.

 

Priča o Samuel Rajzmanu

 

-Kako se zovete ?

-Zovem se Samuel Rajzman.

-Čime ste se bavili prije rata ?

-Prije rata bio sam knjigovođa u jednom export poduzeću

-Kada i kako ste završili u Treblinku?

-U kolovozu 1942. pokupili su me u Varšavskom getu.

-Koliko dugo ste bili u Treblinki?

-Godinu dana. Sve do konca kolovoza 1943.

-Opišite nam lager Treblinka.

- Vlakovi su stizali svakodnevno, ponekad tri, četiri a ponekad i pet vlakova. Svi putnici su bili Židovi. Češki, Njemački Grčki, Poljski Židovi. Čim bi se vlak zaustavio, imali su 5 minuta za silazak. Odvajani su u grupe muškarci s jedne a žene s druge strane a djeca na treću stranu. Zatim im je bilo naređeno da se svuku. I dok su se skidali, njemački stražari su zamahivali bičevima. Židovi su nastavljali specijalnom stazom sve do plinskih komora.

-Kako su Nijemci zvali te staze ?

-Himmelfahrtstrasse.

- Nebeski put? Put prema raju?

-Da, otprilike. Mogu vam skicirati stazu.

-Nema potrebe. Nakon dolaska u Treblinku, koliko dugo su još preživjeli?

-Malo vremena. Od svlačenja odjeće do plinskih komora, ne duže od 10 minuta.Za žene je trebalo nekih 15-tak minuta jer im je trebalo ošišati kosu.

-Zašto su ženama rezali kosu ?

-Govorilo se da sa njihovom kosom pune madrace za njemačke žene.

 

Priča o Abrahamu Bomba

 

-Što ste vi radili ?

-Rezao sam ženama kosu. Prije rata bio sam brijač. U lageru Treblinka šišao sam muškarce ali najviše ženama sam rezao kosu. Poslije rata otvorio sam salon u podzemnoj željeznici New Yorka.

-Kako ste se osjećali nakon što ste se vratili svojoj profesiji nakon rata?

-Neobično. Svi su bili obučeni.

-Kako to da ste počeli šišati kosu u Treblinki?

-Bila je naredba da se selekcioniraju i okupe svi brijači. Bilo nas je dvadesetak. Odmah ujutro, oko deset sati stigao je prvi transport i sve žene su bile upućene prema plinskoj komori. Rekli su nam da ih slijedimo i tako pod pratnjom SS-ovaca uputili smo se Himmelwegom.

-Prema raju?

-Bilo je ljeto. U plinskoj komori su postavili dugačke klupe gdje su posjedili žene. Neke su znale što ih čeka a druge ne. Rezali smo kosu ženama nekih desetak dana a nakon toga su nas uputili u stanicu. Tamo su bile svlačionice. Nakon što su se žene svukle, svaka od njih trebala je leći na ginekološki stol. Tražili su novac ili zlato u vaginama žena. SS-ovci koji su ih pretraživali nisu bili ni stručnjaci ni liječnici a ponekad su koristili kožne rukavice pa su žene obilno krvarile. Nakon toga su dolazile kod nas na šišanje.

-Opišite nam plinsku komoru

-Tri metra puta tri. Tu su dovodili žene sa djecom. Puno žena. Bila je velika konfuzija. Premali prostor za onoliko ljudi. Kosu koju smo šišali, prali su i pošiljali u Njemačku.

-Kako ste se osjećali?

-Kako mislite da sam se osjećao? Bio sam mrtav. Neke žene koje sam šišao bile su iz mojeg grada,  poznavao sam ih. Neke su stanovale u mojoj uliči, neke su mi bile prijateljice,velike prijateljice. Pitale su me, Abraham, što će nam učiniti? Samnom je radio i jedan moj prijatelj, odličan frizer. Jednog dana su u plinsku komoru ušle njegova žena i sestra.....a on nije mogao ništa učiniti. Iza njegovih leđa stajao je SS-ovac...gledao ih je i one su njega gledale. Uspjeli su se samo zagrliti.....

 

Dosta dosta.....ne mogu više...Onima koju mogu pročitati, preporučam da uzmu u ruke dokumentarni roman Daše Drndić „Sonneschein“ na hrvatskom jeziku ili „Trieste“ na nekom od stranih jezika.

GROZNO.NE PONOVILO SE NIKAD VIŠE.

 

Obradio: Veljko Ivančić