A SPASSO COL DUCE- U ŠETNJI S DUCEOM

27.07.2022

A SPASSO COL DUCE- U ŠETNJI S DUCEOM

A SPASSO COL DUCE- U ŠETNJI S DUCEOM

„19.srpnja 1943. pratio sam Ducea na putovanju koje je za cilj imalo susret sa Hitlerom. Poletjeli smo prema Trevisu gdje je odmah nakon našeg dolaska sletio i avion Führera.Za razliku od ranijih susreta, ovaj puta, susret dvojice vođa, bio je jako hladan. Nakon stiska ruku i pozdrava, sjeli su u automobil kojim sam ja upravljao i krenusmo prema Feltre, u vilu u kojoj su se trebali odvijati razgovori“, pisao je u svom dnevniku, Ercole Boratto, osobni vozač Benita Musolinija.

„Führer je govorio malo a Duce još manje. Oko 13 sati, telefonski nam je stigla vijest da su Saveznici bombardirali Rim, da ima puno ljudskih žrtava i materijalne štete. Na odlasku iz vile prema aerodromu, na stražnjem sjedištu automobila, Führer je glasno govorio i gestikulirao. Pogledavao sam u retrovizor da vidim izraz lica Ducea koji nije ništa govorio i držao pognutu glavu. Nisam razumio njemački pa nisam znao, da li ih više brine bombardiranje Rima ili je nešto drugo u pitanju.

Mora da se dogodilo nešto ozbiljno kada je odnos dvojice vođa bio tako neprijateljski. Na aerodromu, njih su dvojica poletjeli, svatko u svom avionu i prema svojim destinacijama. Bio je to zadnji put da sam vidio Hitlera.

Iz Feltre, 20.srpnja, vratio sam se vlakom u Rim.15 kilometara prije Glavnog grada, moralo se sići iz vlaka zbog nemogućnosti nastavka putovanja uslijed uništenja željezničke pruge. Uvjerili smo se, koliko su bile velike štete od bombardiranja koje se dogodilo dan ranije.

Mnogi terorizirani ljudi, osvrtali su se oko sebe i gledali razmjere teškog bombardiranja prometne infrastrukture. Raslo je nezadovoljstvo naroda i svi su redom prozivali Ducea da je on odgovoran za ovaj razoran rat“ opisao je te trenutke Ercole Boratto.

 

Svjedočanstvo osobnog vozača

 

Vozač Ercole Boratto bio je čovjek koji je 21 godinu bio uz Benita Musolinija. Slijedio ga je poput sjene, danonoćno bio uz njega i pratio ga uvijek i svugdje, čak i na mjesta gdje se Duce sastajao sa svojim brojnim ljubavnicama. Nije bio samo vozač već i osoba od najvećeg povjerenja koji je Ducea, izvlačio iz neugodnih situacija i pravdao pred njegovom suprugom, donna Rachele.

Kao čovjek koji je svjedočio svim Musolinijevim tamnim životnim „naborima“ i zabilježio ih u svom osobnom tajnom dnevniku, nije bilo mogućnosti, da pisana ispovijest Ercole Boratta koje su se domogli agenti OSS,Office of Strategic Services (preteča CIA), dospije u javnost onako kako je pisana u originalu.

U dnevniku je vozač Boratto redom navodio sve žene koje je Musolini zaveo ili one njega. Bilo je tu dugotrajnih ljubavnih veza, prolaznih avantura, mladih i starih ljubavnica, udatih i slobodnih, žena koje su se same podavale ali i one koje su silom morale „popustiti”. Mnoge od njih su se međusobno poznavale, neke su se tolerirale a druge mrzile a sve zajedno, patile za njihovog Ducea.

Nešto od tih svjedočanstava, dijelom tekstualno izmjenjenih, objavljena su u „ Il Giornale del Mattino“, u člancima koji su se pojavili u spomenutim novinama od 24-ožujka do 18.travnja 1946.

Zahvaljujući istraživaču Mario J.Cereghino koji je pronašao kopiju mikrofilma  u Nacionalnom arhivu SAD-a u College Park Maryland, talijanski novinari Attilio Bolzoni i Tano Gullo, ispovijest Boratta koja je u arhivima CIA bila klasificirana kao „tajno“, nakon 58 godina (od 1946. do 2004.) javno su objavili u La Domenica di Repubblica 28.studenog 2004.

 

Izglasano nepovjerenje Duceu i njegova „suosjećajnost“ s patnjama naroda

 

„24.srpnja 1943. bilo je sazvano Veliko Vijeće Fašizma koje se nije sastajalo više godina. Bilo je sasvim očekivano da će se donijeti velike odluke o potrebi ili ne, nastavka rata. U palači Venezia, ništa nije odavalo da su prisutne mnogobrojne oružane snage i snage sigurnosti kao što su izvještavale novine. Bio je prisutan samo Šef policije zbog eventualne Duceove naredbe o uhićenju svih članova Velikog Savjeta.

Sjednica je bila dramatična i završila je u 3 ujutro 25.srpnja nakon što je izglasano nepovjerenje Duceu. Očekivao sam njegovu trenutnu ostavku na funkciju predsjednika Vlade ali se to nije dogodilo. Tog istog dana nakon noćne sjednice, Mussolini se vratio u palaču Venezia gdje je nastavio sa svojim svakodnevnim aktivnostima. Oko 14 sati naredio mi je da ga odvezem naokolo po gradskim četvrtima koje su bile pogođene bombama. Probijali smo se autom kroz gomile materijala na cesti. U međuvremenu, po gradu se proširila vijest da je Duce prisutan na ulicama Rima.Iz raznih poluruševnih zgrada i ulaza, počele su izlaziti žene i djeca, sa izbezumljenim izrazom na licima, rasplakani, tražeći pomoć i kruh.

Opkolili su auto a Duce je izašao potpuno miran. Kretao se kroz mnoštvo, milovao je djecu i slušao vapaj žena a usput vadio novac i dijelio ga najpotrebnijima. Scena je bila uistinu dirljiva. Duce je imao spokojan i dobroćudan pogled. Poput pastira, kretao se među svojim „ovčicama“ i tješio svoje odane duše. Njegova prisutnost donijela je olakšanje svim tim nesretnicima. Još jednom, izrazili su svoju predanost prema Vođi iako su smatrali, da mnoge ratne nesreće treba pripisati upravo njemu.

To je ono, što sam doživio od naroda, tog pravog naroda, onog popodneva, 25.srpnja.Nakon što smo sjeli u auto i krenuli, iz mnogobrojnih grla, krenuli su povici, „Viva il Duce“, zabilježio je Ercole Boratto.

 

Odlazak kralju-Vittorio Emanuele III

 

Nakon povratka u vilu Torlonia, čekao sam do 16,30 kada mi je osobni tajnik, neuobičajeno odjeven u civilnom odjelu, poručio, da u 17 sati trebam odvesti Ducea u villa Savoia, kod Kralja. Na moju primjedbu tajniku da nije obukao odijelo sukladno protokolu, dobio sam odgovor da mu je tako rečeno iz protokola Suverena.

Odmah mi se učinila čudnim ova situacija sa protokolom jer u svim tim godinama odlaska kod kralja, nikad se tako nešto nije dogodilo.

U 17 sati stigli smo autom na ulaz vile Savoia a odmah zatim i pred ulaz u kraljevu palaču. Na moje veliko iznenađenje, na ulaznim vratima se pojavio Kralj u uniformi. Sa svojim pomoćnikom, Kralj je krenuo prema Musoliniju, sa osmjehom na usnama, pružio mu je ruku i pozvao da zajedno uđu u palaču.

Ostao sam napolju i listao novine. Neki konobar koji me poznavao, onako usput, prišapnuo mi je: Dragi Ercole, kakve ružne trenutke živimo. Ostao sam iznenađen i nisam znao što odgovoriti.10-tak minuta kasnije, pojavio se funkcioner Javne Sigurnosti i kazao mi: Maresciallo, zovu vas na telefon. Dođite da vas otpratim. Ovakve situacije i pozivi na telefon bili su česti a ja sam se samo pitao kako to da me došao pozvati funkcioner a ne neki niže rangirani agent.

Nakon što sam ušao u prostoriju sa telefonima i na poziv funkcionera sjeo na stolicu, dva agenta u službi, obrušili su se na mene, imobilizirali ruke i naredili da im predan službeni pištolj.

Vjerovao sam da sanjam neki užasni san i nisam mogao prozboriti niti riječ. Funkcioner me odmah vratio u realnost i oštro kazao: Upozoravam te, od ovog trenutka, novi šef vlade je Badoglio a tvoja služba za Ducea je završena. Imam naređenje da te ovdje zadržim. Ako budeš miran, neće ti se ništa lošeg dogoditi.

Opisati moje raspoloženje u tim trenucima je nemoguće. Odmah sam shvatio težinu događaja ali sam se ipak usudio pitati, mogu li Ducea otpratiti kući.

Dobio sam odgovor da će Mussolini noćas ostati ovdje u kući Savoia i da se više ne interesiram za njega.

Zadržali su me nekoliko sati u prostorijama kraljeve palače gdje sam kroz prozor uočio komešanje agenata u dvorištu, onih koji su inače pratili Ducea i brinuli o njegovoj sigurnosti. Stigle su jake policijske snage pod komandom Šefa policije nakon čega su se odani pripadnici Musolinijeve policije povukli i otišli.

Oko 3 sata noću odvezli su me u Questuru (sjedište policije), zatražili da skinem fašističku značku sa revera sakoa i stražarima naredili da me strogo paze, kao da je riječ o najobičnijem kriminalcu. U prostorijama policije, skinuto je i bačeno svo fašističko znakovlje i tu sam shvatio svu beskorisnost moje dvadesetogodišnje žrtve i poštenog rada. Razmišljao sam o svojoj porodici koja me čeka kod kuće i kako će doživjeti vijest o mom uhićenju“, zapisao je Ercole Boratto.

Mussolini je iznenada nestao iz politike i pustio jedan čitav narod da se okomi na njega sa osvetoljubivim porukama i prijetnjama.

Samo dan ranije, taj isti narod klicao je svome Duceu. Tko će razumjeti duše Talijana ?

26.srpnja, Ercole Boratto, odveden je u autocentar ministarstva unutarnjih poslova odakle je 3 dana kasnije krenuo put Trsta.

Njegov posao službenog vozača (vozio je čak 5 predsjednika talijanskih vlada) je time bio završen. U Trstu ga je čekao novi posao u policiji. Tu je ostao do 8.rujna 1943.A to je već nastavak ovog zanimljivog svjedočanstva, čovjeka koji se preko 20 godina kretao u neposrednoj blizini Benita Musolinija i poznavao mnoge tajne tog fašističkog diktatora.

 

Piše: Veljko Ivančić

 

Literatura: Fabio Amodeo, Mario J.Cereghino: A SPASSO CON IL DUCE, izdanje 2008.

 

P.S.

Zahvaljujem se voditelju umaške knjižnice, uvaženom Nevenu Ušumoviću koji mi je poklonio  gornju knjigu. Pretpostavljam da je  g.Ušumović procijenio da ću knjigu pročitati, što sam sa   velikim zadovoljstvom i učinio te tako saznao nove pojedinosti iz života talijanskog fašističkog

diktatora koji još i danas, 77 godina poslije njegove smrti, budi interes čitalaštva. Možda razlog  leži u tome, što sličnih diktatora ima uvijek i svugdje. Više i manje krvoločnih ali ipak, diktatora  i koji   sputavaju ljudske slobode i smatraju se svemoćnima.