Akcija USKOK-a u Međimurju

11.09.2021

Akcija USKOK-a u Međimurju

Akcija USKOK-a u Međimurju

 

Poznajem dobro Matiju Posaveca, uhićenog međimurskog župana. Družili smo se još 2006. god. u Čakovcu sa zajedničkim prijateljem sa HRT-a, za vrijeme novogodišnjih praznika. U ono vrijeme, Matija i ja bili smo obični članovi HNS-a i možda previše idealistički gledali na ovu današnju Hrvatsku.

Upravo zbog njegovog blagog karaktera, nenametljivosti i kolegijalnosti, velika je bila moja zaprepaštenost viješću da je uhićen zbog korupcije.

Matija Posavec potječe iz obitelji koja je sasvim solidno poslovala obiteljskom tvrtkom i ne spada u red ljudi koji su „iz opanaka ušli u cipele“. Imao je normalan odnos prema novcu i materijalnim vrijednostima i nije imao potrebe „preseravati“ se pred drugima.

Kasnije, 2009.god. kada je postao međimurski dožupan, zadržao je istu mjeru korektnosti i urođene skromnosti. Ništa se nije promijenio ni kada je postao župan, „slava“ mu nije udarila u glavu a njegovi birači su ga triput birali, vjerujući u njegove riječi i programe, nagrađujući ga za postignute rezultate upravljanja Međimurskom županijom.

Primjećujem u nekim novinskim naslovima i tekstovima, ima onih koji se naslađuju, kao eto, „pao“ je i on. Bijedno.

Hrvatska i njene institucije, barem meni, imaju neki čudan način djelovanja. Nedavno smo imali prilike čitati o dugo vremena prisluškivanom Milanu Bandiću. Prisluškivali su ga čak 10.000 sati i raspolagali neoborivim dokazima da se skupa sa svojim vozačima debelo materijalno okoristio i ogrezao u kriminal i korupciju. Nisu ga uhapsili ovako promptno i medijski pompozno kao Posaveca Bandić im je prije umro nego što su se odlučili da ga ozbiljno privedu.

Posaveca su priveli bez puno okolišanja. Djeluje mi, kao da politički nekome smeta, uspješan nezavisni kandidat, pobjeđuje na izborima (na zadnjim lokalnim dobio 64,61% glasova) a lista koju je vodio 58,72%. SDP i HDZ, u Međimurju, po izbornim rezultatima, nisu mu bili ni „do koljena“.

Ozbiljna pitanja funkcioniranja lokalne vlasti

 Duboko sam uvjeren, Hrvatska ima ozbiljan problem funkcioniranja lokalne vlasti sa županima, gradonačelnicima i načelnicima općina. Čelnici JLS stalno se žale na nedovoljne ovlasti i traže veću decentralizaciju države. U uvjetima nedovoljno kvalitetnog djelovanja institucija pravne države, poseban problem predstavljaju gradonačelnici kojima je sustav omogućio raspolaganje ogromnim materijalnim i financijskim resursima a kao kontrolnu instancu postavio im gradska vijeća koje oni s lakoćom stavljaju pod kontrolom potkupljujući vijećnike raznim pogodnostima.

Ne trebamo gledati previše daleko, imamo odlične primjere štetnog djelovanja čelnika JLS  u našoj neposrednoj blizini.

Po mom sudu, postoje 4 bitne točke upravljanja u JLS koje država nikako ne bi trebala ostaviti van kontrole i prepustiti ih samostalnom odlučivanju gradonačelnika sa fiktivnim pokrićem odluka gradskih vijeća.

 

Gradski proračun – gradovi na obali sa razvijenim turističkim gospodarstvom imaju u pravilu značajne proračunske prihode ne samo po osnovi poreza od rada (porez i prirez na dohodak) već i velike prihode od poreza na imovinu i poreza na robu i usluge.

Osim poreza tu su i značajni prihodi od imovine, prihodi od upravnih i administrativnih pristojbi, prihodi od prodaje proizvoda i usluga, kazne, upravne mjere i ostali prihodi.

Ne treba zaboraviti da država daje lokalnim samoupravnim jedinicama i značajne iznose decentraliziranih sredstava za školstvo, vatrogastvo i dr. a gradovi i općine pune svoje proračune i novcima od prodaje svoje imovine.

Svi ti silni novci koji se slijevaju u gradske i općinske proračune značajno utječu i na „psihologiju“ lokalnih vladara jer im stvara osjećaj da su oni isključivo pozvani da odlučuju o tim velikim, milijunskim iznosima javnog novca.

S vremenom, posebno kod onih čelnika JLS kojima mandat traje duže vremena, dolazi do uvjerenja i stava da s javnim, proračunskim novcem, mogu utjecati i na javno mnijenje, na štampu, radio i TV, portale.

Stoga imamo slučajeve da se znatni iznosi iz proračuna slijevaju u kase raznih medija kojima je pak zadatak da pišu samo pozitivno o njihovom financijeru. U pravilu, iznosi novca za medije se značajno povećaju u vrijeme izbornih kampanja.

Država svojim zakonima tobože sprječava kandidate da se koriste nepoznatim ili nezakonitim izvorima sredstava za financiranje izborne kampanje, traži da se ispunjavaju formulari o iznosima i izvorima utrošenog novca za kampanju a istovremeno iz proračuna se odlijevaju velike svote novca koje će poslužiti za financiranje prikrivene izborne promidžbe.

Iz proračuna se naravno mogu na razne načine potkupljivati i pojedinci iz institucija koji bi trebali kontrolirati zakonitost rada lokalnih čelnika a ono, budu viđeni na ručkovima i večerama sa lokalnim čelnikom, imaju nove laptope ili najnovije mobitele .O putovanjima na razne svjetske destinacije da i ne govorim.

Prostorno planiranje – predstavlja jaki instrument u rukama lokalnih čelnika .Putem prostornog planiranja značajno se utječe na razvoj neke lokalne sredine ali i na priliv kapitala nepoznatog porijekla.

Velika je istina, putem prostornog planiranja, čelnik lokalne samouprave može „nekoga učiniti bogatim“. Dovoljno je urbanizirati neko poljoprivredno zemljište pored mora, prenamijeniti funkciju prostora npr. iz sportsko-rekreacijske zone u građevinsko područje ili sl.

Živimo u vremenu kada se višak kapitala treba uložiti u nekretnine jer su te vrste ulaganja isplativije od držanja novca u banci ili manje rizičnije od ulaganja u dionice ili neku proizvodnu djelatnost.

Danas imamo masovnu pojavu da se tek osnovane tvrtke sa minimalnim temeljnim kapitalom čak i od 10 kuna javljaju na natječaje za kupnju urbaniziranog zemljišta čija je cijena više milijunska.

Država te vrste transakcija i poslovnih aktivnosti ne kontrolira dovoljno pa stoga ne čude pojave pranja novca putem nekih od naj značajnih hrvatskih banaka.

Javna nabava – nazvao bih je „rak ranom“ koja razdire javni sektor hrvatske države. Bez obzira što je na snazi obiman i vrlo detaljan Zakon o javnoj nabavi sa 452 članka, prostora za malverzacije ima a tu je po meni posebno problematičan članak 320. Zakona o kojem ćemo nekom drugom prilikom.

Moram kazati da i sama činjenica što se putem tzv. bagatelne nabave, uz nedovoljnu kontrolu, direktno odlučuje o milijunima kuna proračunskog novca, nije ohrabrujuće. Limiti koje imaju čelnici lokalne samouprave po pitanju samostalnog odlučivanja o iznosima novca ili materijalnim vrijednostima, previsoki su.

1 milijun kuna ili cca 133.000 eura po svakoj financijskoj transakciji, nebrojeno puta u jednoj proračunskoj godini, previše je i za „najpoštenijeg i najmoralnijeg“ gradonačelnika.

Možda nigdje kao u primjeru lokalnih čelnika ne vrijedi više, ona poznata izreka, „prilika čini lopova“. Hrvatska država svojim zakonima o lokalnoj samoupravi se „pobrinula“, da tih prilika,  lokalnim čelnicima pruži na „vagone“.

Zapošljavanje – fiktivno ili stvarno, svejedno je. Nedavno su mediji prenijeli informaciju da je Milan Bandić imao nešto kao 45O raznih savjetnika. Što su ti savjetnici (ne)radili nitko nije znao a vjerojatno niti Bandić.

Nemojmo imati iluzije da tih pojava nepotrebnih radnih mjesta nema i u manjim gradovima. Gradonačelnici imaju punu slobodu i nadležnost da odlučuju o organizaciji svoje lokalne gradske administracije i sistematizaciji radnih mjesta. Ima gradonačelnika koji tu mogućnost i nadležnost „debelo“ koriste i stalno prave neke organizacijske i kadrovske promjene. Time obeshrabruju zaposlenike i čine ih još više ovisnima i nesigurnima za svoje radno mjesto.

Čim je zaposlenik ovisan, uplašen ili zabrinut za radno mjesto, drugim riječima nije slobodan čovjek, on postaje poslušan. A ti mali lokalni „despoti“ jako vole uplašene i poslušne izvršitelje. Kada raspolažeš sa poslušnom, „discipliniranom“ administracijom, lakše ti je provoditi svoje nečasne namjere, razne marifetluke.

Znajući iz vlastitog iskustva sklonost čelnika lokalne samouprave da često prave neke kadrovske rotacije, čini mi se pomalo i smiješnim da se međimurskog župana privodi između ostalog jer je nekom „naštimao“ radno mjesto u situaciji kada tih pojava ima na sve strane u javnom sektoru.

      

 Za kraj mogu samo kazati, Matija Posavec u mladosti, sasvim sigurno, nije švercao žilete a niti krao plinske boce. Roditelji mu nisu robijali pa nema neki urođeni gen kriminalca. Ako je on došao u situaciju da se korumpira i to za „pišljivih“ 10.000 kuna, budite uvjereni, svatko drugi na sličnoj političkoj poziciji može doći u isto ili slično iskušenje.

Od srca mu želim da iz ove teške i neugodne situacije izađe uzdignute glave a državi, da njene  institucije rade svoj posao predano.

Bude li tako, još će mnogi lokalni čelnici biti privedeni i to za djela koja su puno gora od ovih koja se Matiji Posavecu stavljaju na teret.

 

       Piše: Veljko Ivančić