Božo Milanović i knjige Hrvatski narodni preporod u Istri (nastavak jučerašnjeg teksta)

24.01.2022

Božo Milanović i knjige Hrvatski narodni preporod u Istri (nastavak jučerašnjeg teksta)

Božo Milanović i knjige Hrvatski narodni preporod u Istri (nastavak jučerašnjeg teksta)    

Svećenik Božo Milanović (Kringa 10.10.1890.- Pazin 28.12. 1980.) napisao je, Hrvatski narodni preporod u Istri , knjiga I. (1797-1882) izdanje 1966.g. i Hrvatski narodni preporod u Istri, knjiga II. (1883-1947), izdanje 1972.g.

Ovo značajno i vrijedno povijesno djelo u koje je Božo Milanović uložio ogroman trud i dosta godina svog života, u detalje opisuje 150 godina istarske povijesti koje sam s velikim interesom pročitao.

Puno toga, može se pročitati o tome što se događalo u Istri od pada Mletačke Republike 1797. pa sve potpisivanja Mirovnog sporazuma u Parizu 1947.g.

Tražio sam u toj Milanovićevoj ali i drugoj literaturi, jasan odgovor, za razlog odlaska biskupa Dobrile s položaja u porečko-pulskoj biskupiji na položaj poglavara u tršćansko-koparsku biskupiju. Nisam uvjeren da je to bilo samo zbog smrti biskupa Legata u Trstu , 12.veljače 1875.g. Biskup Dobrila ga je naslijedio sa 5. srpnja te iste godine.

20.lipnja 1875. kada je Dobrila trebao postati tršćanskim biskupom, njegov iskreni prijatelj i politički istomišljenik biskup Josip Juraj Strossmayer pisao je povjesničaru i svećeniku Franji Račkom: „ da je bio kod cara“ i „s Dobrilom“ te mu je „veoma drago da Dobrila u Trst dolazi“. Dana 28.lipnja 1875.g. odgovorio je Rački Strossmayeru : „ I mi se radujemo, što Dobrila dolazi u Trst. Ovo je jamačno inicijativom cara učinjeno.“

„Jamačno“, Istra i njeno hrvatsko stanovništvo, puno su izgubili odlaskom biskupa Dobrile iz Poreča u Trst.

U razdoblju nakon 1875.g. u Istri se rasplamsao talijanski nacionalizam i iredentizam sa mnogo nasilja prema hrvatskom stanovništvu ali i hrvatskim zastupnicima u Istarskom saboru. Bilo je puno slučajeva prebijanja pojedinaca koji su na bilo koji način iskazivali svoju slavensku nacionalnu opredijeljenost.

Često puta griješimo kada batinanje zbog svog nacionalnog stava i pripadnosti pripisujemo isključivo razdoblju fašizma i ere Mussolinija. Tuklo se ljude zbog izgovorene hrvatske riječi i pjesme i u vrijeme Austrijske Monarhije a činili su to talijanski ekstremisti iredentisti bez da ondašnja austrijska vlast nešto poduzme u zaštitu ugroženih.

Božo Milanović, u knjizi Hrvatski narodni preporod u Istri, knjiga II, opisuje više slučajeva kada su smrtno stradale osobe zbog pjevanja neke hrvatske pjesme, pozdrava  ili razgovora na hrvatskom jeziku.

Nakon smrti Jurja Dobrile 1882.godine, talijanski nacionalisti u Istri, vodili su prema svojim susjedima Hrvatima, dvadesetak i više godina, sve do Prvog svjetskog rata, neprestanu ofenzivu.

Čak i tršćanski list „Il Mattino“ od 25.ožujka 1888. broj 897 pisao je pod naslovom „Noterelle Istriane“: „Svaki koji hoće da bude u Istri liberalan ili želi biti glasovit, vrijeđa Slavene nazivajući ih lopovski, podlo i gadno ružnim imenima kao npr. Ščavun i dr.“

Glasilo Tirolskih Talijana „Alto Adige“ preporučivalo je Talijanima u Primorju neka budu „pravedni prema Slavenima“ s upozorenjem da vode krivu politiku. “Oni mogu sada štititi svoju kulturu, ali zato ne smiju biti nepravedni prema drugim narodnostima, jer bi se njihova većina takvom politikom mogla lako srušiti“, objavljeno je u tom glasilu.

Upravo je to ono na što je upozoravao biskup Dobrila kada je više od četvrt stoljeća ranije u Istarskom saboru upozorio da zbog nepoštivanja prava da se pišu zapisnici na hrvatskom i slovenskom jeziku osim na talijanskom, može dogoditi „buđenje usnulih Slavena udarcima, zbog čega bi se gorko mogli kajati njihovi protivnici“.

Carlo de Franceschi, gorljivi talijanski nacionalist, u svojim pismima-uspomenama, naglasio je kao nešto važno, da taj dio, za njega neprihvatljivog govora Dobrile „nije ušao u zapisnik“. Kao da se ne unošenjem u zapisnik može eliminirati nečije nacionalno raspoloženje.

De Franceschi ostaje bez posla kao sudac.

U svom šesnaestom pismu, De Franceschi piše kako 1854.godine došlo do dugo najavljivane opće reorganizacije sudstva, „pa su svi službenici morali podnijeti molbe za dobivanje novog mjesta. To učinih i ja, tražeći mjesto savjetnika ili barem tajnika vijeća“.

De Franceschi nadalje piše da ga je Predsjednik senata u Beču, Anton von Schmerling, htio imenovati savjetnikom ali se tome usprotivio ministar policije barun Kempen von Fichtenstamm koji ga je imao na spisku kompromitiranih ili političkih sumnjivih službenika kojima je bilo zabranjeno dodijeliti ikakvo mjesto.

Carlo De Franceschi

Kada ostaneš bez posla, nastupaju teški dani za čitavu obitelj. Dogodilo se to i Carlu de Franceschiu koji se pješke vraćao iz Pazina za Gologoricu nakon što je podigao svoju ubogu doznaku mirovine. De Franceschi je opisao to pješačenje prema kući noseći neku sitnu kupovinu koju je želio predati svojoj majci da joj olakša troškove uzdržavanja njegove obitelji a u džepu mu je ostalo tek malo „solda“.

De Franceschi je tražio bilo kakav posao primjeren njegovom obrazovanju i profesiji. Nije uspio dobiti posao kao javni bilježnik ni kao činovnički dnevničar. Njegove su molbe odbijane grubom i prostom formulom „ ne nalazi se za shodno da se udovolji zahtjevu“. Čak mu je poručivano da neće nikada dobiti nijednu javnu službu, čak ni službu kancelarijskog dnevničara, to jest prepisivača dokumenata.

Zaista je frapanto, ništa se nije promijenilo u 200-tinjak godina, i dandanas, politički nepoćudne osobe, imaju iste probleme pri zapošljavanju u javnom sektoru.

Konačno, nakon bezuspješnih pokušaja De Franceschia da u Istri pronađe neki posao, uputio se u Rijeku i nakon znatnih administrativnih peripetija, uspio zaposliti kod odvjetnika, viteza Federica Thierryja.

 

Ona zemlja preko Učke, nikada neće pripadati Hrvatima

 

U svom devetnaestom pismu De Franceshi opisuje život njega i obitelji u Rijeci, nakon odlaska iz Istre prvih dana u studenom 1855.godine.

Rijeka je tada(1856), piše De Franceschi, ovisila o Hrvatskoj, pošto ju je 1848. ona otela Ugarskoj kojoj ju je Austrija predala 1822.godine.Način na koji su je Hrvati zauzeli tako je duboko uvrijedio Riječane da se u njihovim srcima zauvijek ukorijenila živa odbojnost prema novim gospodarima.

De Franceshi nastavlja opisivanje složene političke situacije u Rijeci gdje Hrvati nastoje slavenizirati grad pa su stoga talijansko-latinsku gimnaziju pretvorili u hrvatsku gdje su naišli na jak otpor u svim staležima građana a najveći broj građana uzdisao je za povratkom ugarske uprave. Talijanski jezik se stalno zadržao u općinskim uredima, na zborovima općinskog vijeća, na sudu i tek u posljednjim godinama boravka u Rijeci, pisao je De Franceschi, pokušalo se u sud ali s malo uspjeha, uvesti hrvatski jezik.

Za ovo naše pisanje značajno je prenijetu jednu epizodu koju je De Franceschi opisao u svom devetnaestom pismu. U vrijeme kada su se Hrvati trudili dokazati pravo Hrvata na Rijeku, pod ruku mu je došlo „djelce“ od osamdesetak stranica s naslovom: Glas rodoljuba od Erazma Barčića odvjetničkog pripravnika mladića bistra uma i upućenog u talijansku književnost. De Franceschi je poznavao tog mladića s kojim je znao prošetati i raspravljati i o Istri. Jednom prilikom, susreo se De Franceschi s njim na Korzu i nakon što je Barčiću kazao da je pročitao njegov Glas rodoljuba, pokazao je kažiprstom prema Učki i kliknuo: „ Ona zemlja s druge strane nije, nikada ne bješe, niti će ikada pripadati Hrvatima. Pa ako vam jednog dana šune u glavu da dođete osvojiti Istru, naći ćete na onim vrhuncima sve Istrane spremne odbiti vaše napade i radije ondje ostaviti živote nego vama dopustiti da prođete“.

 

 

Nacionalni sastav Istre prema popisima iz onog vremena

 

Božo Milanović, objavio je u svojoj knjizi, rezultate popisa stanovništva, prve austrijske statistike u Istri iz 1846.godine.Prilično pravilno, izvršen je popis pučanstva na temelju obiteljskog jezika. Istarski Talijani, uspavani nadom u potalijančenje Hrvata i time što im se oni onda nikada nisu politički odupirali, prešli su 1846. neopazice preko tog popisa.

U Istri je bilo nabrojeno ukupno 234.000 stanovnika a od toga 166.440 Hrvata i Slovenaca (71,12%), a Talijana 60.040 (26,65%) a ostatak se odnosio na druge nacionalnosti.

Tek 1848. opazili su istarski Talijani kako je ta statistika za njih porazna i štetna pa su se kasnije zalagali kod austrijske vlade da se ta statistika iz 1846. popravi u njihovu korist.

Sve je to kasnije išlo u pravcu odnarođivanja istarskih Hrvata i Slovenaca umjesto da pokušaju urediti međusobne odnose na temelju ravnopravnosti i međunacionalnog uvažavanja.

Klica talijanskog nacionalizma i iredentizma bila je posađena.

 

Pripremio: Veljko Ivančić