Čak i šutnja ima svoj kraj

23.06.2022

Čak i šutnja ima svoj kraj

Čak i šutnja ima svoj kraj

Ne, ne odnosi se naslov ovog teksta na ovu našu malu, lokalnu sredinu iako joj sasvim dobro pristaje.

Riječ je o knjizi s naslovom u originalu „Mēme le  silence a une fin“ a u Italiji je prvi puta izdana 2010.g. s naslovom „Non c'è silenzio che non abbia fine“.

Knjiga predstavlja autentično i potresno svjedočanstvo o šest i pol godina zarobljeništva u prašumi Kolumbije, poznate kolumbijske političarke Ingrid Betancourt.

Nakon što sam na TV čuo vijest da je protekle nedjelje, na predsjedničkim izborima u Kolumbiji, pobijedio ljevičar Gustavo Petro, bivši gerilac, sjetio sam se knjige koju sam pročitao prije nekih 10-tak  godina a čiji sam sadržaj  poželio ukratko prepričati za ovaj portal.

Ovo nije priča o novoizabranom kolumbijskom predsjedniku već o pobunjeničkoj skupini FARC,  Revolucionarne oružane snage Kolumbije (Fuerzas Armadas Revolucionarias de Colombia) i načinu njenog gerilskog djelovanja iz vremena kada ih je vodio Manuel Marulanda (13.05.1930.-26.03.2008.)

Svoje revolucionarno djelovanje, Farc je financirao proizvodnjom i prodajom kokaina, a svoje je zatvorene gerilce pokušavao oslobađati razmjenom političara i drugih osoba koje je kidnapirao. Prilikom otmice Ingrid Betancourt i njenih suradnika, plan je bio razmijeniti 60 taoca sa 500 svojih ratnika u zatvorima Kolumbije.

 

Ingrid Betancourt

 

Za Ingrid Betancourt, poput većine ljudi, čuo sam prvi puta nakon što su mnogi svjetski mediji objavili vijest da je 23.veljače 2002. kidnapirana predsjednička kandidatkinja na izborima za predsjednika Kolumbije. Betancourt su kidnapirali pripadnici komunističko-marksističke terorističke skupine FARC i odveli daleko, u dubinu, kolumbijske prašume. Betancourt je u knjizi kao datum otmice objavila 27.veljače. Nakon otmice, nije bilo puno informacija u medijima o sudbini Ingrid Betancourt a bilo je višemjesečnih razdoblja kada se nije znalo da li je uopće živa.

Predsjednik Francuske Nicolas Sarkozy,na početku svog mandata 2007., nakon što se saznalo da je još uvijek živa, zdušno se zalagao za oslobođenje političarke koja je imala i francusko državljanstvo.

Ingrid Betancourt je bila dijete diplomata iz Kolumbije koji su dugo godina radili u Francuskoj Rođena je u Bogoti ali je odrasla i školovala se u Parizu gdje je diplomirala na Pariškom institutu za političke znanosti.  

Francuskom predsjedniku je u pregovorima sa FARC nastojao pomoći Hugo Chávez, predsjednik Venezuele, za kojeg je bilo poznato, da je blizak tim ekstremnim ljevičarskim skupinama u susjednoj državi.

Nakon 6,5 godina, 02.srpnja 2008., objavljena je vijest, da je uspješnom akcijom vojske Kolumbije, Ingrid Betancourt sa 10-tak drugih zarobljenika oslobođena.

Odmah nakon oslobađanja, krenule su razne informacije ali i dezinformacije o tome, što se sve događalo tih 6 i više godina u zarobljeništvu a bilo je i međusobnih optužbi nekih taoca naspram Betancourt. Optuživali su je, da se tokom zarobljeništva ponašala sebično i da nije pokazala drugarstvo koje se očekuje od ljudi koje je snašla zajednička nevolja, biti na milost i nemilost gerilaca kojima ljudski život ne predstavlja baš ništa.

Da bi javnosti u Kolumbiji ali i u Svijetu objasnila što se sve događalo tijekom njenog zarobljeništva, Ingrid Betancourt je napisala knjigu od preko 700 stranica i po mom skromnom sudu, objavila iznimno potresnu priču, koja neće kada se pročita, normalnog čovjeka, ostaviti ravnodušnim.

 

Otmica

 

U jeku izborne kampanje, kandidatkinja Betancourt je odlučila posjetiti mjesto San Vicente udaljeno od Bogote oko 250 kilometara. To je bilo demilitarizirano ali još uvijek nesigurno područje nakon sklopljenog sporazuma između predsjednika Pastrane i gerilske skupine FARC.

Prije samog puta, bila je dogovorena i osigurana pratnja a zatim, na pola puta, pratnja je bila opozvana i naređeno joj da se vrati u Bogotu. Betancourt je nastavila putovanje sa svojim suradnicima ali bez oružane pratnje i tako je dospjela u ruke militanata FARC-a koji su je oteli zajedno sa najbližim suradnicima.

U knjizi, Betancourt je spomenula da se u kampanji zalagala za beskompromisnu borbu protiv političke korupcije što je dovelo do toga da ju predsjednik Pastrana nije niti pozdravljao kada bi se našli u blizini. Slučajno ili ne, upravo je odsustvo oružane pratnje doprinijelo lakom zarobljavanju predsjedničke kandidatkinje.

A samo tjedan dana ranije, piše Betancourt, „stisnula sam ruku Manuel Marulandi, Mono Jojoy,Raúl Reyes i Joaquín Gómezu, vođama FARC-a, uvjerena da sam uspostavila dijalog s njima i da će me to zaštititi od njihovih terorističkih akata pa nisam mogla uopće zamisliti njihovu odluku da nas otmu“.

 

Život u kavezu, vezani lancem oko vrata

 

Vrlo detaljno, opisala je Ingrid Betancourt kako je izgledao dnevni i noćni život u zarobljeničkom logoru usred džungle. Opisala je i kako se odvijala komunikacija sa njenim otmičarima. U početku su je oslovljavali sa „doctora Ingrid“ a s vremenom postala je broj na koji se morala odazivati kada bi je prozivali.

Nije bilo lako, naviknuti se na novi život u divljini prašume. Već sam prvi odlazak u „chontos“, WC na otvorenom, predstavljao je pravi šok. Ono što se Ingrid činilo kao zvuk motora u zraku, u stvari su bili rojevi muha i pčela svih vrsta i veličina.Tisuće i tisuće insekata koji se u zraku sudaraju a zatim padaju na zemlju i mlatare  krilima. Ose su napadale muhe na zemlji a mravi se „bacali“ na jedne i druge te svoj plijen nosili u mravinjake.

Gdje je taj WC, pitala je Ingrid ? A njena pratnja bi prasnula u smijeh i odgovarala da se nalazi usred chontosa, da je potrebno iskoristiti rupe u zemlji a zatim sadržaj pokriti gurajući nogom zemlju. O insektima i mravima koji su se iz tih poluzatrpanih rupa uspinjali po nogavicama, izazvalo je kod Ingrid mučninu i povraćanje.

Vođe FARC-a ponašale su se dvolično u različitim situacijama. Držali su Ingrid i njenu suradnicu Claru u kavezima, privezane lancima oko vrata. Kada je trebalo snimkama dokazivati svjetskoj javnosti da je oteta političarka živa i zdrava, izlazila je iz kaveza, nabavljali su i oblačili lijepom odjećom, uređivali kosu i šminkali.

Tokom višegodišnjeg zarobljeništva, bilo je više pokušaja bježanja. Svi ti pokušaji, propadali su iz razloga što je prašuma izuzetno negostoljubiva i prepuna opasnosti od raznih otrovnih insekata i divljih zvijeri. Bilo je situacija kada su bjegunci pukim slučajem ostali živi i dočekali svoje iskusne progonitelje koji su ih vraćali u zarobljenički logor.

Nije Ingrid Betancourt svo vrijeme zarobljeništva živjela u kavezu i bila vezana lancem. U različitim razdobljima, postojale su faze veće ili manje strogoće režima boravka u zarobljeništvu što je ovisilo o zapovjedniku logora ali i o pritiscima međunarodnih faktora i pregovaračkim aktivnostima za njeno oslobađanje.

Da bi se sakrila pozicija gdje su bili zatočeni taoci, česti su bili dugotrajni marševi kroz prašumu i mijenjanje logora a to znači i uvjeta boravka.

Bilo je faza kada su Ingrid, neki naklonjeniji čuvari, kriomice davali tranzistor da može slušati vijesti ali i rano jutarnje radio poruke njene majke.

Majka Ingrid Betancourt, godinama svakoga dana, rano ujutro, slala je poruke ohrabrenja svojoj kćerci putem radija za koju se nadala da je sluša, iako je bilo faza kada nije bilo dokaza da je živa.

 

Oslobađanje

 

Bezbroj je teških situacija koje je Ingrid Betancourt opisala u svojoj knjizi. Posebno me se dojmila i dirnula zgoda u avionu, nakon spasilačke akcije kolumbijske vojske, koja je uspjela prevariti gerilce glumeći da su snage koje će taoce i dvojicu gerilskih vođa prenijeti helikopterom na lokaciju gdje se nalazi glavni vođa FARCA, Afonso Cano koji je naslijedio umrlog Manuela Marulanda.

U jednom trenutku, Ingrid se diže sa sjedišta u avionu i pita časnika spasilačke ekipe dozvolu za odlazak u WC.

Časnik ju je nježno pogledao i rekao joj: „Vi nemate više potrebu da ikoga pitate dozvolu “. „Uljudno se ustao i molio me da mu dozvolim da me otprati“, napisala je Ingrid.

„U toaletu sam se gledala u pravom ogledalu a vrata su zaista bila zatvorena. Ideja da neću više nikoga morati pitati za dozvolu odlaska u toalet, nasmijala me“.

Kada je neznani časnik, rano ujutro, odlazio od kuće u jednomjesečne pripreme za spasilačku akciju, koja je predstavljala najstrožu vojnu tajnu, njegova ga je supruga zagrlila i prišapnula: „Ono što ideš učiniti je previše važno. Znam da ideš tražiti Ingrid. Pratit ću te svojim molitvama. Vaša misija će imati uspjeh i vratiti ćeš se živ i zdrav.Bilo što se dogodilo, znaj, da sam svoj život podijelila sa herojem“.

 „Kažem ti Ingrid da možeš razumjeti, da smo bili s tobom svakoga dana, i svi mi Kolumbijci, nosili smo križ tvoje patnje“, izrekao je časnik.

Zahvalila sam se Bogu, ne toliko zbog mojeg generalnog oslobađanja koliko zbog ovog oslobađanja, jer sam osjećala puno nesebične ljubavi onih muškaraca i žena koje nisam poznavala, i koji su me svojim žrtvama, podigli na jednu novu dimenziju koja je nadilazila ono što sam proživjela, zaključila je Ingrid Betancourt.

 

Bivši gerilci postali parlamentarci

 

U lipnju 2016. FARC je potpisao sporazum o prekidu vatre s predsjednikom Kolumbije Juanom Manuelom Santosom u Havani . Ovaj je sporazum viđen kao povijesni korak ka okončanju rata koji traje već pedeset godina.  Dana 25. kolovoza 2016., kolumbijski predsjednik Juan Manuel Santos objavio je da su četiri godine pregovora osigurali mirovni sporazum s FARC -om i da će se nacionalni referendum održati 2. listopada . Referendum je propao s 50,24% glasova protiv. Dana 24. studenog 2016., kolumbijska vlada i FARC potpisali su revidirani mirovni sporazum , koji je Kolumbijski kongres odobrio je 30. studenog. 

Dana 27. lipnja 2017. FARC je prestao biti naoružana skupina, razoružavši se i predavši svoje oružje Ujedinjenim narodima . Mjesec dana kasnije, FARC je najavio svoju reformu u legalnu političku stranku, u skladu s uvjetima mirovnog sporazuma.

To je omogućilo bivšim gerilcima da se kandidiraju za parlamentarne izbore i budu izabrani u parlament Kolumbije.

 

Pripremio: Veljko Ivančić

 

Literatura: Ingrid Betancourt: NON C'È SILENZIO CHE NON ABBIA FINE, Rizzoli Bur saggi,2011.

                   Wikipedija: Revolucionarne oružane snage Kolumbije