Carevo novo ruho

15.03.2022

Carevo novo ruho

Carevo novo ruho

 

Volim gledati prijenose sjednica gradskog vijeća Umaga. Čudno i žalosno djeluju sjednice vijeća! Promatram putem ekrana i vjerujem da se u zraku  osjeća tišina nemoći i šutnja pozicijskih vijećnika. Gledam ih dok duboko pognutog pogleda gledaju u klupu na kojoj su naslonili ruke. A, sa ekrana laptopa samo naslovna stranica dnevnog reda. Šutnja koja sve govori. Šutnja nemoći proistekla iz vlastitih slabosti. I pitam se : Je li ti vijećnici imaju  lice? Negdje se izgubilo u rukama kojim  obuhvaćaju svoje obraze.

Šute i kada se obezvrjeđuju nedostojnim riječima;- vrijeđaju njihove kolege, vijećnici. Šute.. Nevine lutke iz izloga. Kao da ništa ne znaju niti mare dok vrijeđanja kolega pljušte niz gradonačelnikova usta. Sutra je „osmi mart, ili ti osmi ožujka Međunarodni dan žena“ a on velikodušno udjeljuje kompliment kolegici vijećnici „Da nije bistra“. Šutnja i pognute glave. Pričamo i zaklinjemo se u miroljubivost, multikulturalnost ne nasilje, a u vijećnici traje i caruje  nasilje. I pitam se: Do kada? A u vijećnici sjede visokoobrazovni, prosvjetni radnici na kojima je teret prve crte odbrane od nasilja.  Nije li šutnja znak njihove vlastite nemoći. Nisu li i oni i sami nasilnici u vlastitoj šutnji. Nasilnički se naslonili na vlastitu šutnju. Živjeti nasilnički vlastitu šutnju nije njihovo farizejstvo već ustaljeni njihov svakodnevni život. Šutnja je njihov odabir, kao što je odabir i čuvar koncentracionog logora. Šutnja je život čovjeka bez duše (Nietzsche), život u mraku sa strahom sutra upaliti svijetlo!

I dok slušam tu šutnju nekako mi na pamet skrene pojam poltrona, poltronstva. Poltron ili politički sljedbenik oličenje je beskičmenjaštva.  Poltronu je odanost nadređenom važnija od vlastita dostojanstva. Zadovoljavaju se malim pozicijama jer i tamo mogu nad podčinjenima "trenirati strogoću." Poslušnici ne pitaju i bez pogovora odrađuju što im šef naredi. Iz takvih struktura stasaju klonirani novi aparatčici. Nisu sigurni u vlastite sposobnosti, pa im poslušnost služi kao sredstvo o(p)stanka na poziciji. Nekako mi na pamet dođe misao Meše Selimovića: "Poltroni su đubre na kojem rastu sva zla ovog svijeta.". Dragovoljno pristaju na to da (im) je pozicija važnija od osobnosti. To su politički zombiji, figure u tuđim rukama. "Još sam davno morao birati između iskrene arogancije i licemjerne poniznosti. Odabrao sam iskrenu aroganciju i nisam požalio izbor." (Frank Lloyd Wright). Potlačeni i poniženi zadovoljavaju se prihvaćanjem standarda autokratskih osoba i strategijom pokoravanja. Vjeruju da tako stječu blagonaklonost oligarha. Neovisno o tome je li pokoravanje poteklo od politike, gospodarstva, odgoja, medija...

I na kraju   preporučam da još jednom  pročitaju prekrasnu bajku Hansa Christiana Andersena   "Carevo novo ruho" koji u bajci poučno opisuje ljudsku taštinu i pohlepu, strahu od istine, posljedicama filozofije nezamjeranja te ljudskoj gluposti.

 

Tekst i autor naslovne fotografije :  poznate su  redakciji