Ćirilometodske škole na Bujštini - četvrti nastavak

26.06.2022

Ćirilometodske škole na Bujštini - četvrti nastavak

Ćirilometodske škole na Bujštini - četvrti nastavak

Ćirilometodska škola u Babićima

Otvaranje talijanske škole-

Uvidjevši da se hrvatski narod osvješćuje, te započinje s borbom za nacionalnim priznanjem, talijanska uprava općine Umag u suradnji sa „Legom Nazionale“ otvara 1909 godine školu na talijanskom jeziku u selu Vecchiuti – Starčići – Babići. U to vrijeme neka sela Lovrečice nazivima su talijanizirana, a u tim selima nitko se nije izjašnjavao kao Talijan. U tim Vecchiutima današnjim Babićima otvara se škola i za učitelja je postavljena osoba koja uopće nije poznavala hrvatski jezik

Na nasrtaje talijanskog ekspanzionizma na čijem je čelu u to vrijeme bio podestat grada Umaga Manzutti, protivnik svega hrvatskoga; valjalo je odgovoriti. Augustin Babić, Anton Korenika i još nekolicina smještena odlučuje oformiti Zabavno društvo. Već sredinom 1910 godine započinju s aktivnostima, na pripremi društva, a već početkom slijedeće godine društvo je zaživjelo

Nakon odbijenice tadašnjih vlasti za izgradnjom hrvatske škole, žitelji Lovrečice morali su se poslužiti lukavstvom. Na prijedlog Ivana Mandića Rošićeva župnika iz Kaštela odlučeno je poslužiti se lukavstvom. Općinskim organima predložiti će se da će se izgraditi kuća za siromašnog stanovnika Lovrečice Petra Vižentina. Sa ovim prijedlogom bio je upoznat sam Petar i on se sa prijedlogom složio. Općinske vlasti nisu imale ništa protiv ovog prijedloga. Nacrt za gradnju izradio je Ivan Mandić Rošićev.

Evo što donosi Hrvatski glas iz 1954. godine, a što je ispričao jedan od nosioca ovoga projekta Antun Korenika: Jednog jutra u maju 1911 sakupilo se nas Hrvata Lovreštine preko četiri stotine, ondje gdje je i danas stara školska zgrada. Došli smo da postavimo kamen temeljac zgradi Ćirilo-metodske škole. Konačno veliki dan, kojega smo toliko dugo čekali, ipak je došao. Trebalo je to doživiti. Ispričati se olako ne da. Temeljac je bio postavljen. Naša čežnja se počela ostvarivati. Htjeli smo to svojom krvlju obilježiti. Augustin Babić, Antun Škrinjar, Ivan Zakinja, Ivan Škrinjar, Ivan Zakinja, pok. Mate i Ja smo prišli bliže kamenu temeljcu. Zarezali si nožem ruke i pustili da iz rana teče krv i kaplje na kamen temeljac. To je bio veliki čas za nas. Odjednom je iz stotine grla zaorila „Još Hrvatska nij propala… Opet je Anton zastao, sjećao se svega onoga što je prošao, sjećao se škole, njenog rođenja, kamena temeljca i onih kapi krvi što su se u njemu kupale. Sjećao se i bijesa prevarenog neprijatelja. Kad je zgrada bila dovršena, shvatili su da su prevareni. Poduzeli su niz mjera da nam osujete namjeru da otvorimo školu. Počeli su po Lovreštini prijetiti, sakupljati potpise, tko je za hrvatsku školu , a tko za talijansku. Prijetili su ali 1 listopada 1912. godine zazvonilo je prvo školsko zvono. Lovrečica je dobila hrvatsku školu. Nakon toliko natezanja sa strane općine Umag kao  i kotarskog poglavarstva iz Poreča otvorila se škola. Te 1912. godine u školu se upisalo 65 učenika.

Učitelji  Dragutin Deprato od 1 listopada 1912. do 31 rujna 1913, kada je vlastitom voljom premješten u Smoljance - od 1 listopada 1913. godine  do kraja rada škole učiteljevao je Ante Šverko.

 

tekst : Zlatan Varelija

svršetak