Cokule, obuća koje više nema

23.05.2021

Cokule, obuća koje više nema

O važnosti cokula ili prijedlog za izradu autohtonog istarskog pa tako i bujskog suvenira

Svaki zavičaj ima svoju dušu, koja je nekako u dosluhu s duhom ljudi koji žive u tom krajoliku. Govor, pjesme, običaji, igre, arhitektura, plesovi i kuhinja samo su neke od zavičajnih vrijednosti, koje, ako ih njegujemo i prema njima se odnosimo s ljubavlju, s vremenom, čim su starije postaju vrjednijima i u konačnici mogu imati značajnu gospodarsku vrijednost iako postoji i opasnost da u potpunosti nestanu. Kako je danas sve komercijalizirano, potrebno je posebno ukazati da komercijalizacija prethodno izrečenih vrijednosti mora biti posljedica našeg razmišljanja i življenja, a ne nikako svrha i cilj brze i lake zarade.
Iz pisama učitelja Ive Jardasa koji je obitavao i učiteljevao na grožnjanskom krasu iz 1914. godine čitamo sljedeće: «Obuvali su niske i jako otprte postole. Mi na krasu smo ih zvali «hrvatine». Pričaju mi naši stari da su ih nekad, kada su bile načinjene od drva, zvali cokule. Oni spod Krasice zovu ih «udlake.»
Za riječ cokula, u Hrvatskom enciklopedijskom rječniku pronaći ćemo jednostavno značenje: to je vojnička čizma. Ovu riječ u abecedariju Istarske enciklopedije ne nalazimo, kao ni mnoge druge riječi istarskog podrijetla a slično je i sa riječima: drvenjaci, klompe ili nešto slično. A što su u stvari cokule? Obuća koju su nosili naši stari, izrađena od drva. To je bilo obično drvo koje su nalazili u svojoj okolini: klen, jasen, hrast a najcjenjenije cokule izrađivale su se od oraha, i to zbog svoje kvalitete i dugotrajnosti. Stariji su pak ljudi nosili cokule izrađene od vrbe, jer su bile laganije za nošenje. Bile su krute i tvrde, ali u zimskim vremenima tople, ako su u njih stavilo malo sijena. Služile su za svakodnevno nošenje, za rad u staji, okućnicama ili gnojnicama. Bile su vrlo svrsishodne zbog svoje tvrdoće i izolacijske namjene. S vremenom su cokule zamijenjene cipelama izrađenim od kožnog potplata, sa (obično) vunom pletenim natplatkom, poslije je kožu zamijenila guma a vunu platno No ipak su cokule i dalje služile svojoj svrsi a najviše pri kiseljenju zelja. Naime, pošto se zelje izrezalo i posolilo te spremilo u velike bačve, moralo ga se gaziti. Zelje se gazilo takvim drvenim cokulama kako sol ne bi nagrizla kožu. Danas ih se međutim rijetko može negdje pronaći. Nitko ih više ne proizvodi. Samo još poneko seosko domaćinstvo ima pokoji primjerak ovakvih cokula. Iako su Nizozemci od svojih klompi, koje su vrlo slične ovim istarskim cokulama, napravili svjetski proizvod i poistovjetili svoju zemlju s tim proizvodom, naša cokula čami u mračnim podrumima seoskih domaćinstava ili je još jedino možemo vidjeti u etnografskim muzejima.

tekst : Zlatan Varelija