Da se ne zaboravi! Svjedočanstvo povodom Dana antifašističke borbe, uvijek aktualno

22.06.2021

Da se ne zaboravi! Svjedočanstvo povodom Dana antifašističke borbe, uvijek aktualno

Edi Andreašić: Moj otac Armando nije znao ni riječ hrvatskog jezika kada je krenuo u partizane
Buje- Edi Andreašić zasigurno pripada onoj mlađoj generaciji predsjednika Udruga antifašista u Istarskoj i Primorsko Goranskoj županiji. Izabran je prošle godine za predsjednika UA Bujštine. Nekadašnji predsjednik bujske omladinske organizacije u Jugoslaviji, uspješan rukometaš, tenisač, a u novoj hrvatskoj povijesti gradonačelnik Grada Buja u dva mandata ( od 2009. do 2017.), kao nezavisni kandidat, danas je kao umirovljenik izabrao umjesto letargičnog uživanja u plodovima svoga rada, aktivno se baviti UA Bujštine. Takav odabir budi u nama znatiželju pa uoči velike proslave Dana antifašističke borbe na Plovaniji, ispijamo vruću kavu u vrućim Bujama, premotavanjem sjećanja, uz spomenik palim borcima NOR-a i žrtava fašizma. Spomenik je podignut 1954., uoči posjeta druga Josipa Broza Tita Bujama , nakon Londonskog memoranduma.
-Moj osjećaj pripadnosti zavičaju te identificiranja s poviješću našeg Poluotoka koja je od ranih dvadesetih godina prošloga vijeka bila obojana u crveno, počevši od Labinske Republike, duboko mi je usađen kroz obiteljski odgoj, a zatim školski. Moj otac Armando bio je sudionik NOB-a, a majčina su dva brata pogubljenja na putu ili u nekom koncentracijskom logoru u Njemačkoj. Bili su u koloni brojnih istarskih logoraša i još od djetinjstva sam osjećao tu duboku bol koju je majka uvijek nosila u sebi zbog njihova gubitka. Otac je pak, otišao u partizane iz svog rodnog Momjana nakon kapitulacije Italije, a imao je samo 16 godina. Nije znao ni riječ hrvatskog i kada je kretao s borcima za Gorski kotar, ukućani su mu napisali na papir riječi krumpir i kruh, da zna zatražiti ukoliko bude gladan. Bilo je tu još tragikomičnih situacija poput one kada su ga stavili na stražu. Prilikom smjene straže ili približavanja nepoznate osobe nije znao komunicirati i izgovarati lozinku. Napisali su mu drugovi tekst, onu šablonu, “stoj”, pa “stao sam” i sve tako redom, ali bila je noć i nije mogao pročitati tekst i zato ga komandant raspoređuje za kurira. I kasnije, u mirnodopskom vremenu živio je za svoje ideale i stalno bio na braniku moralnih vrijednosti, prisjeća se Andreašić te vrlo emocionalno izgovara kako je i danas, kada njegov otac nije više među živima, ostala je između njih jedna fluidna veza u zraku i tihi razgovor u srcu.
- Jedino što nosim od nakita je ova očeva zlatna burma s vjenčanja kao nekakav simbol naše neraskidive povezanosti, dodaje Andreašić te naglašava da je sjećanje na oca primarni razlog zbog kojega se prihvatio uloge predsjednika UA.
- Moj stari je sigurno sada ponosan na mene, ističe.
- Zato me vrijeđa drskost desno orijentiranih političkih opcija, ali i aktualne stranke na vlasti koja stalno revidira povijest u nastojanju izjednačavanja antifašista i ustaša. NDH i Hrvatske danas. Svatko tko zna ili želi znati povijest Istre, a koja je u Drugom svjetskom ratu izgubila više od 17 tisuća istarskih sinova i kćeri, trebao bi njegovati pijetet prema njima, jer svaka je obitelj u Istri imala sličnu priču, priključivši se antifašističkom pokretu koji se pojavio kao reakcija na fašizam, I to puno ranije nego u ostatku Europe. Prisjetimo se samo bune u Proštinama (1921.). Isto tako, izjednačavanje članova KPJ i antifašista je nonsens i namjerna zamjena teza kako bi se omalovažavala povijesna istina, te opravdala ili uzdizala Poglavnikova fašistička tvorevina. Nažalost, mediji danas pridonose veličanju tadašnje državne tvorevine, a javna/nacionalna se televizija ne odriče provokatorskih emisija. Kako drugačije protumačiti njihove (ne)skrivene namjene da se upravo pred Dan antifašističke borbe na HRT –u, krenulo u ponedjeljak, u udarnom terminu iza dnevnika, s prikazivanjem dokumentarističke serije “Zločini komunizma”, ne dvoji Andreašić te nastavlja energičnije tumačiti da je zato potrebno osnažiti udruge antifašista s mladim članstvom koje bi trebale neustrašivo pružati otpor latentnim (neo)fašističkim dušebrižnicima.
-U Italiji čim krenu fašistički zahtjevi i okupljanja, odmah reagiraju antifašističke udruge i na tisuće ih se suprotstavlja takvim težnjama, prepričava Andreašić tako nedavni incident u Trstu. Navodi kako je osnovna intencija UA okrupljivanje udruge, poticanje rada s mladima kroz školski program, posjet partizanskim i antifašističkim spomen obilježjima, zavičajna nastava i slično.
- Osim ustaljenih programskih zadataka u njegovanju antifašističkih zasluga te svih antifašističkih tekovina koje treba oteti od zaborava, cilj udruge je pružanje otpora novim, pejorativno rečeno, oblicima fašizma koji danas ulazi na velika vrata u zajednicu kroz ovaj nehumani, liberalni kapitalizam, jer mnoge su političke stranke zaboravile stati u zaštitu općeg dobra i moralnih vrijednosti. Upravo je to glavni razlog radi kojega nam mladi napuštaju zemlju. Ankete kazuju da mladi odlaze zbog koruptivnih političara i pogodovanja članovima stranaka te nepotizma, kazuje Andreašić pa uz blagi osmijeh nastavlja misao.
- Nedavno mi je prišao jedan moj sugrađanin kazujući da sam prilikom obnašanja dužnosti gradonačelnika Buja imao jedan veliki defekt (…avevi un grande diffetto…).Navodno sam bio prepošten i držao se tvrdoglavo svojih moralnih principa. Bilo mi je jako drago što su građani prepoznali te moje pozitivne nedostatke, smije se Andreašić i vraća se na početak priče ističući da mu je tu genetiku, ostavio u neotuđivo nasljedstvo otac Armando radi kojega se nije pristao učlaniti niti u jednu političku stranku, već je zdušno prihvatio biti predsjednik UA Bujšitine koja izuzev baštinjenja povijesti istarskog antifašizma, njeguje ljudske vrline i moralna načela. Atifašizam je za Andreašića znatno više od sjećanja na slavnu istarsku prošlost. On je i ljudskija budućnost Istre.
S. Bosnić
Iz arhive Glasa Istre, 2019.