Daniele Kolec: Revoltiran sam razmišljanjem jednog novinara o Savudrijskoj vali.

08.10.2020

Daniele Kolec: Revoltiran sam razmišljanjem jednog novinara o Savudrijskoj vali.

Iz prve ruke: Savudrijska vala ili Piranski zaljev, zar ima dvojbe?!

Danas u razgovoru s mojim kolegom pitao me da li sam čitao jučer 1.listopada 2020. Glas Istre? Naravno da ne i ako ga čitam ,čitam ga površno jer se tim i mnogim drugim novinama više ne želim niti zamarati, a uostalom imao sam prilično velikih problema s nekim novinarima, kao velikim demokratima, borcima za istinu kojima kada pošalješ demant jednostavno ga ne objave. Uglavnom, pitao sam što piše i odgovor je bio, da je naslov Piranski zaljev ili Savudrijska vala u kojem piše da bi bilo vjerodostojnije da je ostalo ime Piranski zaljev jer u kartama turističke na ulazu u Savudriju piše Piranski Zaljev i da je to ime stavljeno 90- tih itd. i da u Savudriji još govore Piranski zaljev.
Ja ne znam gdje taj novinar živi , je li Istranin, što radi niti me je briga, ali mislim da je takvih neinformiranih prilično veliki broj, ali čudi me da tako pišu s Poluotoka. Prvo, kad želi biti objektivan mogao se raspitati o tome i kontaktirati me pošto sam od 1997. g. suočen s problematikom granice sa Slovenijom, tj. probao slovensku čizmu, osnovao stožer za granicu, bio glasnogovornik, bio u komisiji za granicu, tj. spremali se za arbitražu, pa bio u komisiji za malogranični sporazum(SOPS),našao niz važnih dokumenata, organizirao prosvjede, sastanke s premijerima, ministarstvima vanjskih poslova itd., naravno ne umanjujući i timski rad mojih kolega. I sad se postavlja pitanje:“ Zašto Savudrijska vala?“ Pa se pitam koji je motiv tog pisanja i zašto baš sada? Kome to smeta i gdje su slični bili kad smo debelo riskirali? Ako ne znaju historijat imena pa tko im daje pravo da uopće o tomu pišu?

Graziano Kert začetnik imena

Pa evo odgovora. Bilo je to 2002. god, vraćao sam se iz Pule. To jutro imao sam sastanak u HOK-u, pošto sam bio predsjednik ribara u UO Umag. Sastanak je bio buran i težak, uglavnom tražio sam podršku HOK-a IŽ da nam da potporu i da se ne prihvati Drnovšek-Račan sporazum i SOPS. Naravno, kao i svaka hrvatska priča nije me se htjelo podržati i tek nakon žešće rasprave veći dio predstavnika me podržao. Interesantno kad su ušli novinari baš da vide što se odlučilo svi su bili veliki Hrvati. Neki su stvarno bili glumci, a vjerojatno su to još su, itekako da ih ima . Isti dan, navečer ,organizirao sam sastanak s ribarima na temu granice i gost nam je bio Nevio Šetić iz HDZa. Njega sam bio zvao pošto se prvi očitovao protiv tog sporazuma . Odmah se sumnjalo da sam iz HDZ-a, pogotovo Damir Kajin. U ostalom Šetić je iz Istre . Po putu do Umaga, još šokiran sastankom i tim glumcima, došao sam do ideje da se osnuje Stožer za obranu granice s ciljem da se distanciram od HOK-a i da više-manje budemo samostalni. Ribari su to prihvatili i tako je počela naša avantura. Na tom istom sastanku bio je i moj prijatelj Graziano Kert, čovjek koji je za vrijeme rata bio jedan od organizatora 154. brigade ,plovio je, pilot je i dobro se razumije u neke stvari kao i u pomorsko pravo. Predložio nam je da počinjemo zvati Piranski zaljev Savudrijskom valom. Zašto? Prvo, mi smo sada jedna druga država i imamo pravo stavljati naša imena, kao drugo, brodovi koji ulaze u Tršćanski zaljev ulaze po sporazumu prolaza brodova Italije, Slovenije i Hrvatske bliže našoj obali i prvo što vide je svjetionik Savudrija, pa Savudrijsku valu, pa tek Piran. I sva ta priča počela je imati svoju logiku. Pa sam se pitao, zašto bi trebali zvati Piranski zaljev tim imenom kojeg su dali fašisti. Prije toga imena zvao se Valle Largon, uz njega prema Portorožu zvao se i manji, Valle delle Rose. To sam bio predložio i Slovencima da nađemo zajedničko ime pošto su se bunili tj. da damo to staro ime još od Mlečana, ali su odbili. Što je logično, pa nisu glupi. Oni su u biti „chiuaue“ sa srcem vuka. Sjećam se da se tada i onaj Rupel bunio oko tog imena i bio sam mu napisao baš preko Glasa Istre(tada su radili neki domoljubniji novinari, ako smijem primijetiti) da kaže Francuzima da se La Manche zove English Channel ili obratno. Znači, mi imamo pravo kao suverena zemlja staviti ime koje želimo. Oko toga sam pričao sa gosp. Davorinom Rudolfom, profesorom Pomorskog prava,koji nas je i podržao jer kao što je rekao ne može postojati zaljev u zaljevu, to je dokaz da se Slovenci ne razumiju baš u pomorsko pravo. Ne bi onda tako nešto nikada tražili. U zaljevu mogu biti samo vale ili uvale, ušća itd. I tako mic po mic ime Savudrijska vala počela se širiti , službena politika počela je isti zvati Savudrijska vala, pisalo se po službenim dokumentima itd. Naravno nekog otpora je i dalje bilo oko tog imena, ali ako neki govore Piranski zaljev to je više iz navike. Čak su se neki ,,veliki borci,, za granicu protivili tome, ali na kraju kad su vidjeli da bi im to moglo nositi probleme prihvatili su to ime.
Sad se novinar pita i zašto u kartama piše Piranski zaljev? Prvo, neke karte su tiskane u Sloveniji, drugo ako su tiskane kod nas, a piše Piranski zaljev , to je odraz poštovanja prema nama ribarima koji smo se borili za granicu i našu egzistenciju i dokazali da Istrani itekako znaju biti jako, jako neugodni kad im se dira zemlja ili more. Nije ni čudo da imamo takav otpor, uostalom postoje jake slovenske snage koje prate i djeluju kod nas svakodnevno na tome da prošire njihov teritorij prema nama i ima ljudi iz Istre koji bi se obradovali tome i to veliki Rvati. Imaju jaku sreću da je Hrvatska politika prema Sloveniji Ghandijevska, da se sve želi raditi na miru za što često baš i mi ribari plaćamo ceh, tj. nas žrtvuju. Svakodnevne kazne na moru su dokaz, a sutra se može desiti bilo što drugo. Hrvatska nije nikada htjela izvaditi asove iz rukava da bi pritisnula i smirila Sloveniju i njihove političare i okončala već jednom tu kalvariju.

Krivi savjetnici rade po raznim ministarstvima

Vidimo i problem korone, kakva je to diskriminacija nama na štetu, ali dobro je ,izdržati će taj narod, neka se ne brine, vazelina ima. Budimo iskreni i realni, pa neće političari žrtvovati velike biznise i prijateljstvo sa Slovencima radi par sitnih ribara, koji opet izvoze neku milijunsku vrijednost u obliku riba, preko granice baš iz onog spornog područja, nesumnjivo Hrvatskog mora. Opet ribari ne sponzoriraju politiku. Da bi to radili vjerojatno bi se drugačije igralo. Pa nismo mi iz Janafa i ne družimo se po nekim klubovima. Zato će se taj problem vjerojatno i dalje odugovlačiti i sreća je da nema nitko hrabrosti to okončati na štetu Hrvatske. Nadam se da su naučili lekciju. Dobiti epitet ,,izdajnik,, kao Račan to niti jednom političaru ne paše. Imati vlastito ime uz Pavelića nije baš ugodno za one koji žele rasprodati zemlju. Uči u povijest i u povijesne knjige kao netko tko je darovao veliki teritorij nekoj drugoj državi šest godina poslije Domovinskog rata nije pametno, a dosta njih se dokazalo u negativnom kontekstu. Spisak je dosta velik. Sjećam se one ,,za dva kalamara… i još niz drugih,, j..š granicu bitno da mi iz Buzeta idemo za Trst,, . Mislim da neki naši političari imaju još traume po tom pitanju kad su osjetili naš bijes. Uostalom i to uvijek ističem , za ovu državu mladi ljudi su ginuli i to da bi oslobodilo selo, neko brdo itd., znači za puno manje od onoga što je Račan htio darovati Slovencima. Tu se vidjelo kakvo mišljenje i poštovanje ima prema tim borcima tj. i nama pošto smo i mi riskirali glavu. Mislim se, isto što bi bilo da je taj novinar živio u Sloveniji i napisao sličan članak na štetu Slovenije. Bio bi pozvan na razgovor u policiju i to vjerojatno od SOVA, dobio bi upozorenje, bio bi praćen i prisluškivan i znali bi sve o njemu, porodici i prijateljima. I vjerojatno bi ga šleper pregazio da je i dalje pisao o onome što ne bi smio. Znam za neke koji su oko nekih zabranjenih tema u Sloveniji počeli pričati da su se odmah povukli, ne čuju se više. Na sreću tog novinara, a na našu nesreću, kod nas je drukčije, pa se dozvoljavaju neprovjerena „lupetanja“, zaboravlja da se novinarski mora prije istražiti i da su njegova osobni stavovi manje bitni jer novine nisu njihova osobna prčija, što često puta novinari koji nisu vlasnici novina i zaboravljaju.

Piše:Daniele Kolec