Daša Drndić, Franz (Franjo) Ferdinad, Josip Broz Tito i William Klinger, kako ih spaja Solkanski most na rijeci Soči

18.10.2020

 Daša Drndić, Franz (Franjo) Ferdinad, Josip Broz Tito i William Klinger, kako ih spaja Solkanski most na rijeci Soči

Povijesni susret poznatih ličnosti s rijekom Sočom i Solkanskim mostom
Solkanski most je 219,70 metara dug željeznički most pod kojim teče rijeka Soča, pri Solkanu kod Nove Gorice. Ovaj kameni most širine srednjeg luka 85 m i visine 36 m najveći je most te vrste gradnje na svijetu do dandanas. U njega su ugrađeni kamena blokovi dopremljeni iz kamenoloma Aurisina-Nabrežine iznad Trsta (zbratimljene općine Buja). Danas se koriste druge vrste materijala poput armiranog betona pa će ovaj prekrasan most ostati do daljnjega remek-djelo arhitekture vremena u kojem je izgrađen. A most je izgrađen 1904. do1905. u vrijeme Austro-Ugarske monarhije. Tokom Prvog svjetskog rata bio je miniran od strane austrijske vojske i teško oštećen da bi nakon bitke kod Kobarida u listopadu 2017. bio ponovo privremeno osposobljen za željeznički promet od 2018.godine. Država Italija ga je u potpunosti obnovila, rekonstruirala kameni luk 1927 godine.

Književnica Daša Drndić i Solkanski most

Daša Drndić u svome dokumentarnom romanu Sonnenschein, na osebujan i dopadljiv način opisala je Solkanski most i rijeku Soču koja teče pod njim. Opisala je dolazak cara Franza (Franju) Ferdinanda sa članovima obitelji kako dolazi na svečano otvorenje, izlazi iz vlaka na željezničkom mostu, rukuje se sa graditeljima ,maše okupljenom svijetu, onda prilazi ogradi tog čudesnog bijelog mosta isklesanog od 4533 kamena bloka kraškog vapnenca i zagleda se u rijeku koja blista.
Tako je puštena u promet čuvena „Transalpina“, pruga koja će obalu, odnosno Trst, izravno povezivati s Austrijom. Monarhija nije željela da joj željeznički promet prolazi kroz tuđi teritorij, primjerice Udine, jer je ona (Monarhija) sama sebi dovoljna i tako je ostvarena direktna linija sa njenim južnim provincijama, piše Daša Drndić.
Piše Daša“… Njegovo Veličanstvo Franz Ferdinand i vojvotkinja od Hofenburga, Sophie Chotek, zadnji put prelaze preko Solkanskog mosta u utorak navečer, 23. lipnja 1914. bračni par u Beču sjeda na „Transalpinu“ koja ih ima dovesti do Trsta. Prozori njihovog kupea otvoreni su. Lipanj je pa lipe mirišu. Sophie pjevuši „Na lijepom plavom Dunavu, a Franz pita: „Možda i ovoj rječici ispjevaju pjesmu ?“ Sophie kaže: “Ne vjerujem.To je mala rijeka, nevažna i nepoznata.“ Franz odgovara: “Možda ne bude uvijek tako“.
U srijedu 24. lipnja Franz se ukrcava na ratni brod „Viribus unitis“ i putuje u Južnu Dalmaciju, potom manjim brodom vozaju se Neretvom do Metkovića, pa vlakom prema Mostaru i tako do Sarajeva. Nakon Sarajevskog atentata, 28. lipnja 1914.,Franz Ferdinand i Sophie, putuju istim austrougarskim brodom „Viribus unitis“, kojim su i došli, ovaj put u lijesovima.
Odgovor Franzu Ferdinandu o rijeci Soči dala je povijest. I to dirljivo opisuje Daša.
U godinama 1915. i 1916., vode se strašne bitke na Soči. 300 tisuća mrtvih austrijskih i talijanskih vojnika. Soča je crvena. Obnevidjela. Kiše kažu, „Mi ćemo ti izliječiti rane“. Kiše se uvlače u Soču žestoko, kao podivljali ljubavnici. Soča šuti. Njene blatom i krvlju zamućene vode rastu, a kiše ih ne uspijevaju očistiti. Na njenom dnu kotrljaju se kosti koje kao golema čegrtaljka, remete njen san. Do danas.
U romanu Sonnenschein, Daša nastavlja opisujući Soču na slijedeći način: „Soča je rijeka nalik na čovjeka. Čas tiha, čas ljuta. Kad je ljuta, dobiva veliku snagu. Kad je tiha, pjeva. Soča je tekuća arhiva povijesti: skladište ratova i ljubavi, legendi i mitova. Ona je koronarna arterija koja hrani svoje obale, koja drži svoje organe na okupu da se ne raspu. U svom koritu ona čuva povijest koja povjesničarima izmiče.
Knjiga je prekrasna, sadrži puno toga dramatičnog i teškog za čitanje, ali vrijedi je pročitati jer je poučna te je stoga preporučam svakome tko iole voli povijest. Prevedena je na više stranih jezika, s naslovom „Trieste“, a strani čitatelji i kritičari veoma pozivno su je ocijenili.Dobila je višestruke nagrade u zemlji i inozemstvu.

 Tito i Soklanski most

Solkanski most dobro poznajem. Pod njim sam puno puta šetao obalama bistre Soče. I divio se njegovim kamenim lukovima. Postoji lijepa šumska staza koja vijuga, penje se i spušta, a valovi nemirne rijeke zapljuskuju šetače koji dolaze uživati u prirodu. Nedaleko od njega, članovi lokalnog kajaškog kluba, vježbaju u brzim strujama i hladnoj vodi Soče, gore, visoko iznad, lijepi restoran sa terasom s koje puca prekrasan vidik na most i na rijeku.
Desno gore od Solkanskog mosta, prema jugoistoku, na Svetoj Gori, stoji prekrasna bazilika, bijele boje. Izgrađena je na mjestu gdje se 1539.godine,ukazala Majka Božja s Isusom u naručju jednoj pastirici. Posvećena je 1544. U junu 1915., tokom Prvog svjetskog rata,uništena je da bi je potom, talijanska fašištička država nanovo izgradila 1927.godine.Vrijedi je posjetiti. Automobilom, biciklom, pješke.
Isprobao sam sve tri varijante. Prekrasan doživljaj. Pored bazilike, malo groblje, za fratre koji žive u samostanu do bazilike. A tek pogled, na Novu Goricu, Goriziu sve do mora i mjesta Grado. Na drugoj strani, puca veličanstven vidik na Julijske Alpe, Trnovski gozd , Dolomite i druge planine. Postoje i dva restorana, sa solidnom kuhinjom.
Ako se kojim slučajem zateknete u Novoj Gorici, danju, kod nogometnog stadiona, primjetiti ćete, tamo gore, pri vrhu brda Sabotino, lijevo od Solkanskog mosta, na jednoj čistini piše: T I T O. Slovenski državni teritorij. Bilo je više pokušaja nasilnog skidanja tog natpisa. Bezuspješno. Zemljišna je čestica u privatnom vlasništvu a nije bilo zakonske odredbe koja bi spriječila postavljanje tog natpisa. Na Google Maps to mjesto je označeno kao“ Tito -jugoslavenski diktator“.Noću pak, također na istom brdu, svijetli talijanska zastava. Vrlo uočljiva izdaleka. Talijanski državni teritorij. Nekadašnja vojarna. Kao da su Talijani nastojali uspostaviti neku ravnotežu. Na manje od kilometar zračne udaljenosti, natpis Tito i talijanska zastava. Pokušao sam dospjeti gore. Nije mi bio problem uspon, s obzirom na moju strast, planinarsku. Ima staza. Do Tita se može, ali do talijanske napuštene kasarne, ne. Ograđena je visokom žicom, a pristup zabranjen.

Aktivnost na rijeci Soči

Rijeka Soča, kao što znaju mnogi od nas, posebice planinari, izvire u Trenti a ulijeva se u more kod Fossalon di Grado (Monfalcone). Na rijeci Soči koja teče kroz slovenski teritorij, postoje razne mogućnosti bavljenja sportom i rekreacijom, kajakaštvo,rafting,zipline, kanjoning, hydrospeed. Na Soči, kroz talijanski teritorij, od Gorizie pa do mora, nisam primijetio neku organiziranu rekreativnu ponudu.

U Gradisca d'Isonzo, postoje šljunčane riječne plaže koje su ljeti pune kupača. Moram priznati da je voda hladna. Osim porodičnih druženja lokalnog stanovništva, uz rijeku Soču se može primjetiti i značajan broj kupača, afričkih i azijskih emigranata koji su smješteni (besplatno) u napuštenim vojarnama Gradisce.

Williama Klinger i rijeka Soča

Želim nagalsiti, da su na gradskom groblju u Gradisca d'Isonzo pokopani posmrtni ostaci Williama Klingera, Riječanina, povjesničara mlađe generacije (1972.) koji je ubijen u siječnju 2015. u New Yorku. Klinger je talijanskoj javnosti postao poznat po svom najpoznatijem povijesničarskom istraživanju o jugoslavenskoj Ozni. Napisao je knjigu, „OZNA il terrore del popolo, storia della polizia politica di Tito.“ Sa pokojnim Denisom Kuljišom napisao je 2013. knjigu:“ Tito-neispričane priče.“
Klinger je radio u Rijeci, predavao na Filozofskom fakultetu i nije mu produžen ugovor o radu. Dobio je otkaz.Otišao je raditi na naplatne kućice na izlasku autoputa Villese i živio sa familijom u Gradisca d'Isonzo. Vjerojatno je bio najškolovaniji cassiere u Italiji, govorio je nekoliko svjetskih jezika i bio doktor povijesnih znanosti.
U nastojanju da se preseli u SAD gdje bi predavao na tamošnjim sveučilištima, nažalost, naišao je na pogrešnu osobu,također porijeklom iz Rijeke,koja mu je prevarom uzela novac i pucala u potiljak.
Grad Rijeka mu je posthumno, 2015. dodjelila nagradu Grada Rijeke za izniman doprinos istraživanju povijesti Rijeke i stvaranju povijesne literature, njene međunarodne kontekstualizacije te doprinos međunarodnoj historiografiji.
Gradisca d'Isonzo je njemu u čast, jedno rekreativno gradsko područje nazvala po njegovom imenu.
Ovaj mali putopis, napisao sam u prije svega u spomen Daše Drndić, ali i u čast moje majke, koja je 1936. u Gradisca D'isonzo slomila ruku u pokušaju da pokrene sa ručkom, motor kamiona njene sestre koja je tom prilikom prodavala robu na lokalnom sajmu.
O kako je svijet ustvari vrlo skučen! 


Piše: Veljko Ivančić

Literatura: Daša Drndić,Sonnenschein,Fraktura,2007 William Klinger, OZNA-Il terrore del popolo,
Editore Luglio,Trieste,2015.