Dijalekti umiru sami…

25.09.2021

Dijalekti umiru sami…

Dijalekti umiru sami…

 

Tužno «Hemingwajsko» posmrtno zvono odzvanja, jecavim zvonom što ispraća na groblja zaborava, naše svakodnevne male dijalekte. Sa odlaskom najstarijih generacija nestaju i mali dijalekti bujskog govora.  Bujština u dijalektalnom jezikoslovlju zauzima posebno mjesto. Ovo područje koje je jezikoslovac Tone Peruško nazvao i drugim imenom «da saka vas ima svoj glas», polako ali sigurno gubi ovaj značaj. 

Priča mi tako moj poznanik, dok lagano pripaljuje cigaretu zagledan u dim, kako danas u Materadi  samo nekolicina starijih govore starim «materaconskim» govorom. Sastanu se onako za dušu i govore tim jezikom, a  duša im odgovara da nestankom njih nestati će i ovaj mali dijalekt ovih prostora. Sve nas ima manje što govorimo materinjim jezikom, riječima koje smo naučili od naših matera, onim riječima koje smo kao maleni govorili pred crkvenim vratima, u školskim dvorištima na livadama ovog predivnog kraja. Materinska riječ je poput materinog mlijeka, na njoj smo odrasli s njom smo bili povezani sa našim precima. Taj naš govor prenosio se sa pokoljenja na pokoljenje, održao naš identitet. A gdje je danas naš dijalekt? Moj sugovornik kao da je u nedoumici, želi nešto reći, ali samo nakratko odmahuje glavom, iako on kao i moja malenkost dobro znamo istinu…

I sam se sjećam  davnih dana i polaska u školske klupe, gdje sam u prvi  razred došao sa govorom primorske čakavice. Svi su me u čudu gledali, i prstom ukazivali ; to on govori  manje vrijednim jezikom. U ta vremena dijalekti i dijalektni govori nisu bili «inn». To je bio jezik običnog seljaka, manje vrijedan. A što je još pogubnije oni koji su govorili tim jezikom bili su i izloženi dodatnom ruglu. U ta vremena prvobitne gradske akumulacije taj seoski govor bio je manje vrijedan. Ovo su bila vremena kada se moralo govoriti standardnim književnim jezikom. Tih pedesetih godina započela je erozija dijalektalnih govora, koja se provlači do današnjih dana.

A na području između Dragonje i Mirne još žive ljudi koji potječu od prvih Slavena doseljenih na ove prostore. Rijetko ali još uvijek na području osobito Gornje Bujštine možemo čuti mnoge staroslavenske riječi  kao što su ; «raka» (ruka), «kateri» (koji), «sejm» (skup, sajam), «kreh» (kruh) i niz drugih. Početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća put me naveo na područje Oprtlja točnije u Sveti Ivan. Tada sam po prvi puta čuo riječi koje su domaći izgovarali u prvobitnom staroslavenskom obliku, koji nije poznavao samoglasnike. Riječi kao «smnj v Mtvn»  što bi u prijevodu značilo sajam u Motovunu. Danas ovim  rudimentnim staroslavenskim riječima vrlo malo ljudi govori. I kao da nikoga nije briga što će se ove riječi zagubiti na ovim prostorima. Naime malo koga od suvremenih istarskih intelektualaca zabrinjava nagla erozija propadanja ovih dijalektalnih malih govora. Pravi mali leksički biseri nestaju u noćima zaborava.

U doba kada  je «hedonizam» prevladao u čovjekovom življenju, a s čovjek dana živi tako da ne poštuje ono što je naslijedio, kao i da se ne brine o tome da nešto mora i ostaviti budućoj generaciji, u vremenima kada se novci građana nemilo troše na raznorazne zabave mora postojati i dio novaca kao bi se snimili i zapisali dijalekti koji umiru. Dandanas o tome se brinu samo nekolicina amatera, zaljubljenika u dijalektalnu riječ, a i njih je već pomalo počeo nagrizati zub vremena.

A što je nam činiti? Zavičajna nastava i dijalektologija su nedovoljno zastupljene u nastavi i u ovom se trenutku vrlo malo može učiniti kroz školu Svakako puno više će učiniti suvremeni postupci snimanja zvuka te u potpunosti iskoristiti današnja dostignuća u elektronsko audio vizualnim sofisticiranim aparatima.

Kao da smo zaboravili da je jezik taj koji nas određuje ili bolje rečeno poslužiti ću se riječima akademika Bratulića koji za narod uporablja i riječ «jenzik» u smislu pojma etnosa odnosno naroda. A da ne odzvoni posljednje zvono ovim dijalektima moramo se pobrinuti mi  jer to nitko neće učiniti umjesto nas.

U nekoliko navrata želio sam ovjekovječiti materinji čakavski jezik. Još daleke 2013. godine a i u vremenu 2014. g kao i 2015. g natjecao sam se za gradska sredstva za objavu rječnika sela Gamboci, autora Valentina Jakca. Danas kada nitko više ne govori tim dijalektom u mojoj fonoteci čuvam 50 minuta snimljenog materijala s tim izgubljenim narječjem. Nažalost uvijek bezuspješno! Sredstva su se dodjeljivala raznim dapače moram reći i bezvrijednim projektima. Također sam u suradnji s Filozofskim Fakultetom u Zagrebu sačinio projekt snimanja dijalekata, kao i cjelokupnu obradu snimljenog materijala. I ovaj projekt ponudio sam Gradu Umagu, ali tipičan birokratski odgovor. „Projekt ne zaslužuje našu pažnju „ (u prijevodu čitaj odgovor Za ovaj projekt nema sredstava, ). Pokušajte slijedeće godine!

 

Doka se mnogi mali gradovi bore za očuvanje dijalekta svojih starih Grad Umag se svojeg materinjeg jezika jednostavno stidi.

 

Tekst: Zlatan Varelija