DOGODILO SE NA DANAŠNJI DAN – 13. siječnja 1882. (prvi dio)

13.01.2022

DOGODILO SE NA DANAŠNJI DAN – 13. siječnja 1882. (prvi dio)

DOGODILO SE NA DANAŠNJI DAN – 13. siječnja 1882. (prvi dio)

Na današnji dan, prije 140 godina, u Trstu je umro Juraj Dobrila, u ono vrijeme tršćansko-koparski biskup. Dobrila je pokopan na groblju Sant'Anna u Trstu a 2012. godine, povodom 200-godišnjice njegovog rođenja, članovi organizacijskog odbora za obilježavanje godišnjice iz Istre, posjetili su tršćanski grob našeg istarskog biskupa i položili vijence.

Delegacija je bila u mješovitom sastavu u kojoj su pored umirovljenog porečko-pulskog biskupa mons. Ivana Milovana, bili današnji umaški svećenik i profesor teologije Ivan Grbac, bujski župnik Mladen Milohanić, generalni konzul u Trstu Nevenka Grdinić, gradonačelnik Pazina Renato Krulčić, načelnik upravnog odjela za kulturu Istarske županije Vladimir Torbica, rektor pulskog sveučilišta Juraj Dobrila prof. Robert Matijašić, ravnatelj pazinske gimnazije i strukovne škole Juraj Dobrila Josip Šiklić, predsjednik Katedre Čakavskog sabora Galijano Labinjan, predsjednik Katoličkog društva prosvjetnih radnika Istre mons. Antun Hek i ravnatelj Državnog arhiva u Pazinu Elvis Orbanić.

Nekoliko mjeseci prije toga, pripremajući se za obljetnicu, jedna delegacija predviđena biskupom Milovanom posjetila je Tršćansku biskupiju sa zahtjevom da se posmrtni ostaci biskupa Dobrile prenesu u Istru u Beram, obzirom da je to bilo, u ono vrijeme, unutar granica tršćansko-koparske biskupije a bilo je to posljednja biskupova želja.

Predstavnici Tršćanske biskupije nisu udovoljili zahtjevu istarskog svećenstva niti da se prenesu  samo djelomično Dobrilini posmrtni ostaci.

Izgleda, „nije još sazrjelo vrijeme“, komentirao je ovu odbijenicu aktualni umaški župnik Josip Grbac.

 

Od čega zaziru Talijani ?

 

Da se razumijemo, nije da Talijani „obožavaju“ biskupa Dobrilu do te mjere da ne žele prijenos njegovih posmrtnih ostataka iz Trsta u Istru. Odbijenica Tršćanske biskupije vjerojatno ima dublje korijene koji sežu do razdoblja nastanka talijanskog nacionalizma i iredentizma u Istri.

Razlog se može potražiti i daleke 1875.g. kada je biskup Dobrila, razriješen dužnosti porečko-pulskog biskupa (1857-1875) i na carev prijedlog imenovan za tršćansko-koparskog biskupa gdje je služio od 1875. pa sve do smrti 1882. godine.

U stvarnosti, to je bilo napredovanje u službi, jer tršćansko-koparska biskupija je bila veća i značajnija od porečko-pulske. Povijesna je činjenica, biskup Dobrila je u Istri bio predvodnik ideje o  hrvatskom narodnom preporodu hrvatskog stanovništva nasuprot često puta nasilne talijanizacije slavenskog stanovništva unutar tadašnje austrijske države.

Možda je biskupa Dobrilu trebalo „maknuti“ iz njegovog rodnog istarskog kraja i premjestiti ga u Trst  gdje se njegov veliki utjecaj i djelovanje na buđenje hrvatske nacionalne svijesti, neće više osjećati onako snažno kao u Istri.

Dobrilino angažirano djelovanje u korist neukog slavenskog življa u Istri nije smetalo samo istarskim Talijanima intelektualcima već i austrijskim vlastima. Ne postoji vladar koji voli samosvjesni puk. Tako je bilo nekada a tako je i danas u vrijeme „demokracije“ .Stoljeća prolaze ali odnosi između vladara i počinjenih narodnih slojeva, ostaju uvijek isti.

Sve je puno jasnije, kada se pročitaju uspomene koje je Carlo de Franceschi  napisao u 24 pisma upućenih svome nasmrt bolesnom tridesetogodišnjem sinu Gianpietru u razdoblju od travnja 1883. do konca prosinca 1883.g.

 

 

Tko je bio Carlo de Franceschi ?

 

Rodio se u Gologorici kod Pazina 17.listopada 1809.godine u doseljenoj talijanskoj obitelji koja se lako obogatila među neukim seljacima. 

Juraj Dobrila rodio se 3 godine kasnije,1812. u selu Veli Ježenj s druge strane Pazina, ne tako daleko, na svega 15 km zračne udaljenosti od Gologorice.

U vrijeme rođenja De Franceschija i Dobrile, Pazin je bio pod Napoleonovom vlašću a već godinu dana kasnije, 1813.g., kapetan Josip Lazarić sa svojom malobrojnom vojskom, potjerao je Francuze sa područja Pazinštine.

Ukidanjem francuske uprave, Austrija je zagospodarila cijelom Istrom koja je 1825.g. postala jedinstvena administrativna jedinica, Istarski okrug sa sjedištem u Pazinu. Njime je upravljao okružni poglavar barun Friedrich Grimschitz kojeg De Franceschi nije trpio a spominje ga na više mjesta u svojim pismima sinu Gianpietru. Carlo de Franceschi bio je odvjetnik, sudac, političar i povjesničar koji je protiv svoje volje, na nagovor oca, studirao pravo u Grazu umjesto u Padovi. Austriju kao državu nije podnosio iako je bio u određenom razdoblju zastupnik Istre u Bečkom parlamentu gdje su primijećeni njegovi protalijanski stavovi.

De Franceschija su više privlačili spisi Giusseppe  Mazzinia koji su se skrivečki iz Trsta preko Vižinade, prebacivali do Pazina i koji su čitajući ih njega nadahnjivali talijanskim nacionalizmom.

Nakon što je biskup Dobrila više godina vršio službu u Trstu, i imenovanja  biskupom u Gorizi, De Francheshi nije pozitivno prihvatio Dobrilino ustoličenje za biskupa porečko-pulske biskupije sa sjedištem u Poreču. De Franceschiju je bilo jasno da će sa dolaskom biskupa Dobrile u Istru, napori talijanskih intelektualaca, nacionalista i iredentista, da potalijanče neuke istarske seljake (ščave i morlake) biti otežan.

 

Dvadesettreće pismo De Franceschia

 

Jedno svoje osobno iskustvo sa biskupom Dobrilom, opisao je De Franceschi u dvadesettrećem pismu upućenom svome sinu. De Franceschi je opisao kako je njemu izgledao nastup biskupa Dobrile u Istarskom Saboru u kojem su bili zastupnici on ali i biskupi.

Evo što je napisao De Franceschi: „ Već na prvom saboru biskupi su predložili da se saborske odluke objavljuju također na hrvatskom i slovenskom jeziku, ali golema većina odlučila je da samo talijanski bude jezik službenih rasprava i objava. Na drugom je saboru porečko-pulski biskup Juraj Dobrila, kojega je podržao moščenički župnik, ponovo to zatražio u gnjevu praćenom prijetnjama da će se, ako se sada usnuli Slaveni probude udarcima (ova primitivna izreka nije prihvaćena u zapisniku), možda gorko kajati njihovi protivnici.

Sa zastupnikom Parisinijem, koji je govorio protiv njegova prijedloga, biskup Dobrila je bio bezobrazan, na opće iznenađenje, ali nitko nije imao hrabrosti da mu jednakom mjerom odgovori. Tada je taj biskup javno istakao pitanje slavenske nacionalnosti Istre, dok je prije tijekom nekoliko godina radio vrlo marljivo da za to pripremi teren, stječući pristaše među svećenstvom i činovnicima, bez buke.“

Dalje u pismu, De Franceschi piše o njihovom prvom susretu u Baderni 1859.godine, gdje je biskup Dobrila došao udijeliti krizmu. Tom zgodom, na nekom ručku upriličenom povodom te krizme, slučajno je De Franceschiju bilo dodijeljeno mjesto kraj biskupa Dobrile. Njima nasuprot, sjedili su kaptolski dekan Domenico Stilich iz Završja i pisar don Giovanni Cleva iz Barbana.

Čim su sjeli, opisuje u nastavku De Franceschi, Dobrila se obratio župniku na hrvatskom jeziku a ovaj mu je odgovorio na talijanskom. Tada je je biskup rekao „ Što je gospodine župniče, vi se stidite govoriti materinjim jezikom ? Ne, monsinjore, odgovorio je župnik, uopće se ne stidim ali nalazeći se među tolikim obrazovanim osobama, govorim kako je kod nas uvijek običaj, jezikom prastare istarske civilizacije, to jest talijanskim“.

Biskup je na to odgovorio da je slavenski jezik u Istri stariji od talijanskog jer su Slaveni ovdje već gotovo tisuću i tristo godina .Tu se u razgovor umiješao De Franceschi tvrdnjom da su Slaveni u Istri otprilike osam stotina godina.

Camilo de Franceschi, sin Carlov, objavio je u Trstu 1926.godine knjigu s naslovom originala „Memorie autobiografiche“ u spomen svome ocu. Knjiga je prevedena na hrvatski jezik 1989.godine s naslovom „DE FRANCESCHI Uspomene“ a poznati hrvatski i istarski povjesničar Miroslav Bertoša, napisao je predgovor i komentare tog izdanja knjige.

U svojim zapaženim komentarima, Bertoša je naglasio da je De Franceschi prema biskupu Dobrili gajio osobnu antipatiju koja je prelazila u animozitet.  Vjerojatno je razlog, komentirao je Bertoša, što je Dobrila bio jedan od najistaknutijih predstavnika preporodnog pokreta u istarskih Hrvata, živa inkarnacija promašenosti i netočnosti već više puta spomenute Combijeve i De Franceschijeve teze da se slavenski seljački slojevi moraju talijanizirati kako bi se „civilizirali“.

Dobrila, piše Bertoša je ponikao iz redova istarskih hrvatskih seljaka, popeo se na veoma visoki položaj u crkvenoj i političkoj hijerarhiji, stekao visoku naobrazbu, kulturu i vrhunsku „civiliziranost“ a da se pritom nije morao talijanizirati. U svijesti istarskog seljačkog i sirotinjskog puka postao je karizmatska ličnost. Kao kuća od karata srušile su se postavke o međuzavisnosti talijanizacije i „civilizacije“. Iz daljega se teksta razabire kako je De Franceschi nastojao Dobrilu prikazati u što nepovoljnijem svijetlu opisujući epizode s njime, biskupovu ličnost, istupanje itd. zaključio je Miroslav Bertoša.

 

„Ja sam se iz praha podigao“

 

Porečki sabor je zajedno sa namjesnikom Burgerom izabrao i biskupa Dobrilu za parlamentarne zastupnike Istre u Beču. Obzirom da su talijanski zastupnici bili protiv Austrije nisu željeli da neki Talijan bude izabran za Beč. Stoga je odlučeno da se izaberu dvije najodličnije osobe, Burger i Dobrila.

Njihov mandat je trajao od 1861. do 1867.g., odnosno 6 godina.

De Franceschi je rado isticao Dobrilino siromašno porijeklo u negativnom kontekstu a porugom za biskupovo siromaštvo u djetinjstvu poslužio se i neki oholi član njemačke aristokracije u bečkom parlamentu nakon što nije imao boljih argumenata da se suprotstavi mnogim inicijativama Dobrile, kazavši : „Sjetite se, prečasni, u kakvu ste se prahu rodili“. Dobrila mu nije ostao dužan pa je odgovorio: „ Ja sam se ipak iz tog praha podigao do biskupske časti, a da ste se Vi rodili kao ja siromah, ležali biste do sudnjeg dana u prahu i siromaštvu“.

-          Nastavak sutra -

 

Pripremio: Veljko Ivančić