Država mora, “ako sebi želi dobro“, ograničiti mandate čelnika u JLS (Prvi dio teksta)

13.09.2021

Država mora, “ako sebi želi dobro“, ograničiti mandate čelnika u JLS (Prvi dio teksta)

Država mora, “ako sebi želi dobro“, ograničiti mandate čelnika u JLS

(Prvi dio teksta)

Stalno mi se mota po glavi misao ,kako vlast kvari ljude. Ovo posljednje sa Međimurskom županijom i privođenjem župana Matije Posaveca, po meni, predstavlja kulminaciju jednog bolesnog, nakaradnog stanja u državi.

Vrlo brzo nakon privođenja, doznalo se, iz poruka razmijenjenih među akterima ovog slučaja, što se zapravo dogodilo. Oni su međusobno komunicirali gotovo sasvim otvoreno o uslugama i podršci za produženje mandata i zapošljavanju članova obitelji.

Čovjek dođe u ured međimurskog župana i nonšalantno preda 10.000 kuna za uslugu koju od njega očekuje.

Dobro je netko napisao jučer, imamo široko rasprostranjenu pojavu kokošarenja u politici. Ljudi se daju potkupiti za vrlo malo novca. Da ne bude zabune, nije stvar u visini novca s kojim podmićujemo, mito je uvijek mito, bez obzira o svoti o kojoj se radi.

I da je čovjek donio živu kokoš u ured, za uslugu koju očekuje da će dobiti, bio bi problem.

Netko davno je kazao, ima samo jedna vrsta ljudi koja je gora od onih koji primaju mito .Oni koji mito daju. Trebaš uslugu, zaposlenje svoga djeteta ili nešto za sebe, i odlučiš, potkupiti onoga koji ti uslugu može napraviti. Osim vrlo upitnog morala kojeg time pokazuješ, preuzimaš i ne mali rizik, nikad ne znaš kako će reagirati  druga strana. U ovom slučaju, ispada da se radilo o dobro „uhodanim“ navikama, niti je davatelju mita bilo neugodno predati novac a bogami ni primatelju ga preuzeti.

Nikad ne treba dati a niti primiti mito, sjajan je to osjećaj. Preporučio bih svima ovakav stav, lakše se diše.

Kada su policajci odvodili Matiju Posaveca iz kuće, on je svog zabrinutog oca umirio riječima: ne brini tata. A otac je s razlogom bio zabrinut čim je vidio policajce, ne dolaze oni samo tako tebi u kuću i odvode ti sina.

Po svemu sudeći, Posavecu nije ni bilo jasno zbog čega ga privode a na malu sekvencu podmićivanja u svom uredu je očigledno zaboravio, nije ni slutio, da se i njega prisluškuje.

Kako reče njegov odvjetnik, Posavec je priznao djelo na saslušanju i to je šah-mat za svaku obranu.

 

Zlo je biti dugo vremena na odgovornoj funkciji

 

Ovaj nemili događaj sa međimurskim županom nije ni prvi ni posljednji kojem ćemo svjedočiti.

Pored ovih gore navedenih sitnih podmitljivaca, imamo i drugu vrstu ljudi, velikih igrača na visokim razinama. To nisu ljudi koji će na nekakvom policijskom saslušanju odmah priznati nedjelo. Oni su sposobni da gledaju ravno u oči policijskog istražitelja i negiraju kazneno djelo koje su počinili.

Čuo sam nedavno, ima nekih gradonačelnika, koji hladnokrvno daju do znanja svakom potencijalnom podmićivaču da „ispod 50.000 eura neće ni prstom mrdnuti“.

Zanimljivo, oni koji se bave nekretninama, kažu mi, da je upravo 50.000 eura cijena koju uobičajeno plaćaju veliki trgovački centri onim subjektima koji im uspiju osigurati urbaniziranu zemljišnu česticu odgovarajuće površine i na priželjkivanoj lokaciji za njihov prodajni objekt.

„Pravi“ igrači ne padaju lako u klopku i njih se ne može na tako „jednostavan“ način uhvatiti s „prstima u pekmezu“. Pored službenih mobitela, oni za svoje privatne poslove koriste druge mobitele, često puta i na neko drugo ime, članova obitelji ili povjerljivih prijatelja i suradnika. I tada, kada šalju poruke ili glasovno komuniciraju, ne čine to razumljivo već kodirano.

Kada treba da se sastanu „sa drugom stranom“ ne čine to u svome kraju, već drugdje. Najbolje je sastati se preko granice ako ti je granica blizu.

Naravno da novci od mita ne završavaju niti doma pod madrac niti na njihov privatni račun u banci. Dapače, ti veliki igrači, nemaju velike iznose novca u bankama već kredite. Podignuti kredit u banci za kupnju stana ili neke druge nekretnine služi im kao dokaz da su poput ostalog svijeta. Podigli su kredit za rješavanje svog stambenog pitanja.

Novac od mita najčešće se prebacuje u inozemstvo i nikad na svoje ime ako završi na nekom računu. U pravilu iza tih transakcija stoje odgovarajući poslovni aranžmani i sve djeluje legalno. A to već spada u sferu pranja novca za kojeg nisam stručan.

 

Tekst Veljko Ivančić