Feljton : Vrijeme ćevap kulture - drugi dio

16.06.2022

Feljton : Vrijeme ćevap kulture - drugi dio

Feljton :

Vrijeme ćevap kulture - drugi dio

Ukidanjem Kotara Buje i pripojenja matici zemlji započeo je proces egzodusa s ovih prostora.

 I u doba Zone STT-a egzodus je bio prisutan, ali od 1955. godine on zahvaća veći dio Bujštine. Pa ipak Umag i Umaština u to vrijeme bez obzira na ovu činjenicu ne gubi značajan broj stanovništva kao ostali dijelovi Bujštine. ( 1948 godine Umag broji; 1909 stanovnika, 1953: 2839 stanovnika, a 1961; 3326 stanovnika, dok nasuprot Buje broji 1948 g. 2293 stanovnika, 1953.g -1951 stanovnika, a 1961 - 1955 stanovnika.). Na području umaštine u to vrijeme započinje proces novog naseljavanja i to s područja unutrašnje Istre osobito Ćićarije te ono što je još značajnije s prostora ostalog djela Jugoslavije. Dotadašnji tip mediteranske civilizacije koja je stoljećima carevala na ovim obalama dolazi u dodir s novom bogoboračkom – ćevap kulturom. Mediteranska teistička kultura susreće se s ateističkom bogoboračkom koja ne  preza ni od čega. To su vremena sredine pedesetih godina prošlog stoljeća. Započinje osvajanjem prostora ovog djela Istre u svojem hegemonističkom naletu srušiti će u desetak godina sve ono što je ostalo od autohtone istarske kulture na ovim prostorima. Započinje ukidanjem svih pridjeva «hrvatski» u kulturnim ustanovama i društvima. Ukidaju se najznačajnija hrvatska društva «Hrvatska zvijezda», Naša sloga iz Babića (ostala je  samo limena glazba), ali i ona samo zahvaljujući naporima pojedinaca. Polako nestaju pjevački zborovi, istarski plesovi, istarska pjesma, narodne pjesme i običaji. Kulturna «Društva» ničice padaju pod naletom ove ćevap kulture. Polako se gube i nosioci nekadašnje mediteranske kulture a na njihova mjesta dolaze novokomponirani kulturolozi proizašli iz redova bratstva i jedinstva. Započinje tiha asimilacija u ime ovoga bratstva i jedinstva, bolje rečeno jugoslavenstva (čitaj srpstva).

A kao je to započelo?

Prvo se započelo s omalovažavanjem autohtone istarske kulture. Ukidaju se istarska društva, ukida se pjevanje na tanko i debelo, ukidaju se istarski plesovi, guši se autohtona istarska riječ, ona materinja riječ koja je ovo stanovništvo održalo i obranilo od nadolazeće talijanizacije. Ukidaju se festivali kulturnog stvaralaštva, koji na ovim prostorima traju od 1947. godine a koji u svojoj osnovnoj namjeri šire istarsku i hrvatsku riječ.  Dapače ide se toliko daleko da se svi oni koji govore materinjim čakavskim dijalektom smatraju manje vrijednim građanima. Ideal jugoslavenstva dokida u prvom redu autohtonost istarskog izričaja, kulture običaja. Ono što nije uspjelo Talijanima i talijanskoj kulturi više od stoljeća ćevap kultura ugasila je do kraja sedamdesetih. Već tada jasno obznanjuju da se na ovim prostorima nikada nije pjevalo na tanko i debelo, da se nisu koristili autohtoni istarski instrumenti, da je na ovim prostorima oduvijek carevala kultura naših susjeda Po tihoj eliminaciji i dokidanju autohtone kulture koja je najranjivija, kreće se u obračun s hrvatstvom. Osobito je to aktualno neposredno nakon hrvatskog proljeća, kada se čak i pale knjige i časopisi hrvatske provenijencije. Knjige o hrvatskom kulturnom blagu skrivaju se na tajna i skrovita mjesta (riječi Josipe Jurage tadašnjeg tajnika MH). Negdje usporedo s napadom na najranjiviju istarsku autohtonu kulturu započinje i napad na teističku mediteransku ostavštinu ovoga kraja. Želi se uništiti i sakralno blago ono blago koje je narod ovoga kraja izgradio pred toliko stoljeća. Ono čega se ova ćevap kultura najviše pribojava je mediteranski teizam. Stoga započinje obračunom s glagoljicom, cjelokupnim sakralnim blagom. Ovaj sukob kulminira sedamdesetih godina prošlog stoljeća. U to vrijeme nije neobično da se pojedini sakralni objekti (crkve) koriste i kao štale za čuvanje ovaca ( Vrnjak). Skidanje zvona uobičajena je pojava, kao i krađa sakralnog blaga, bez da interveniraju tadašnji službeni organi.( skinuta zvona u nizu malih romaničkih crkava na Bujštini)

A tko su nosioci ove ćevap kulture?

Već prije rasformiranja Kotara Buje (1955.) na određena rukovodeća mjesta dolaze kadrovi s prostora Jugoslavije, kako u prosvjeti tako i na području kulture. Sa sobom dovode i svoje poslušnike odane radnike s osnovnim ciljem na ovom malom prostoru stvoriti srž  Jugoslavije, sve u ime bratstva i jedinstva. Određeni kadrovi koji su godinama stvarali i održali autohtonu istarsku i hrvatsku riječ odlaze u druge istarske centre ili se premještaju na drugdje na teritorij Jugoslavije. Ono malo autohtonih kadrova koji ostaju nisu niti svjesni uloge koju će odigrati kroz desetak godina. Već prvi zadatak nosioca ove kulture bio je odustajanje od Radauševog spomenika na Trgu u Bujama, koji je trebao prikazati u cijelosti borbu istarskih antifašista  ( djelu cjelovitog spomenika dio je prikazivao i hrvatska obilježja) potom je slijedilo  rasformiranje hrvatskog kazališta te u sklopu dokidanja kazališta i prodaja rasprodaja i dijeljenje imovine kazališta ( Knjiga „Kazalište na kotačima“ autora Z. Varelije nakladnik Bujšćinski glas objavljeno 2019). Nije se na tome stalo u 1955. godini već se krenulo u prekrajanju Doma kulture u Umagu (interviu s Vinkom Kulundžićem 1999 g. objavljeno u Glasu Istre i Zborniku Bujština autori Stelio Prodan i Z. Varelija) U slijedećim godinama na čelna mjesta ono malo kulturnih ustanova dolaze nosioci ćevapa kulture. Time započinje najezda kulturnih događanja i gostovanja na ovim prostorima s prostora Jugoslavije. Gostuju društva i kazališne grupe sve na uštrb domaćih autohtonih snaga. Za njihovo djelovanje nema financijskih sredstava. Ali novac se nemilice troši na ovu uvoznu kulturu. Gostuju društva i grupe iz drugih republika sve u ime bratstva i jedinstva. U kulturnim i političkim forumima sredinom šezdesetih godina sva važnija mjesta obnašaju predstavnici ove uvozne ćevap kulture. I ono malo hrvatskih društava živi u to vrijeme na milostinji Fonda za kulturu. I spomenik pjesniku i dugogodišnjem tajniku Družbe sv. Ćirila i Metoda (V.C.E.) podignut je samo uz financijsku pomoć donatora gospodarskih subjekata u Umagu. I pri otkrivanju samog spomenika tadašnji predsjednik Ogranka matice hrvatske Umag gospodin Steka morao se poslužiti lukavstvom. Na njegov zahtjev da se pri otkrivanju intonira istarska himna odgovoreno mu je da školski zbor ovu svečanu pjesmu nema na repertoaru. Ali na njegovo insistiranje da se uz ovu svečanu pjesmu izvede i jugoslavenska himna pristanak je uz ogromna protivljenja ipak uspio dobiti.. Školstvo je u to vrijeme malo pridonijelo ucjepljenju hrvatskog jezika i hrvatske kulture u taj živalj. „Postavljeno na unitarističke temelje, ono je najbitniji krivac za sve moguće posljedice, koje se već danas pokazuju u svoj svojoj zbiljnosti“.  (Nedjeljko Fabrio «Hrvatski tjednik» br. 2 od 2. travnja 1971. g). Evo što se prisjeća tih događaja u tim vremenima, a koje je  zapisao prvi hrvatski učitelj pri posjetu umaštini : Nisam želio da u kućama u kojima sam odgajao njihove očeve i djedove hrvackim jezikom da se govori meni tuđim jezikom. I tako sam ih privolio mnoge od njih da govore sa mnom po naški tj „čakavskim

dijalektom“ onako kao što govore u dijalogu ona naša dva stara poznata Franina i Jurina. Znao sam da je ta čakavica održala njihove očeve da osjećaju svoju domovinu Hrvatsku, da je ona  njihov život. I nesretan sam kada danas vidim učitelje da ne poznaju govor njihovih očeva, da mu se izruguju, da se u crkvi sve manje govori po domaću a sve više talijanski….

 

Tekst : Zlatan Varelija