Gdje je nestao čovjek?
03.02.2022
Gdje je nestao čovjek?
Grad po mjeri čovjeka! Umotvorina koja nema ništa sa stvarnošću. Nekome se nešto snilo pa to obznanio. To piše, a kako papir trpi sve pa može i takve nebuloze. Licemjerno se brinemo o svemu i svačemu, samo da operemo savjest. Za cijenu nekoliko kapučina koje će te udijeliti nekoj humanitarnoj akciji te nakon toga nastaviti svoj ugodni život. I ne samo da nećete osjećati nikakvu krivnju već će te se u svojoj licemjernosti osjećati ugodno u svom zatvorenom javstvu bez imalo hrabrosti da pogledate svijet oko sebe.
*
Nekako oduvijek volim navratiti u naša ruralna područja. Osobito kod ljudi koji još uvijek na svojim ognjištima održavaju naše stare užance. Obično su to žitelji koje su dobrano nagrizle godine. I u razgovoru obično se dotaknemo tema o kojima nitko ne voli pisati. I nadoveže se moj sugovornik o tome kako odavna ruralne sredine nisu povezane s Umagom. Nema više kurijere samo one koje prevoze đake. Ali oni ovih dana ne voze jer đaci su na on line nastavi. I tako u razgovoru spomene susjedu i njenu priču koja je aktualna sve ovo vrijeme. Ovih dana susjeda je trebala otići do laboratorija da joj izvade krv. Stara osamdesetogodišnjakinja, a u selu nema tko da je preveze. I susjeda kao u ona davna vremena dok je bila mlada put pod noge za kukurijekanje prvih peteha tih deset kilometara do laboratorija. I natrag! Da to je naša svakodnevnica. Selo je ostarjelo ne samo zidovi već i mi ljudi. Odsječeni od Umaga kao da ne postojimo. I kome da se obratimo? Nikog više ne zanimaju žalbe, nikoga one ne interesiraju.
*
Neki dan sretnem staru prijateljicu moje supruge. I tako dok izmjenjujemo riječi spomene situaciju da je pred neki dan trebala otići do pulske bolnice - laboratorija, jer umaški laboratorij to ne radi. Treba otići do Pule. Ali kako? Autobus saobraća od osam sati, a moram biti u osam sati u laboratoriju. Godine me pritišću, ne vozim, a suprug je već nekoliko godina mrtav. I što mi preostaje? Nego da platim put do bolnice nekom tko će me odvesti. U, Umagu ima takvih, ali uz moto da mu je novac najbolji prijatelj i od drugog čovjeka i od želje za otkrivanjem smisla našeg postojanja. Mrtav hladan izreče 600,oo kuna. I što da radim. Sjednem u auto jer zdravlje mi je u pitanju.
*
Tema kao da se svaki dan nadopunjava. Žalosno je ali živimo sa sugrađanima koji su teško bolesni – onkološki bolesnici. Ponedjeljak je i obvezna kemoterapija u riječkom KBC-u. A, kako stići u Rijeku? Autobus ne vozi, školski autobus do Poreča u doba školskih praznika ne saobraća. A moje zdravlje teško je narušeno dok kroz suze priča moja sugovornica, odnedavno umirovljenica. Vozim, ali nakon kemoterapije osjećam se vrlo loše. I što drugo nego krenuti taksijem. Cijena minimalno 700,oo kuna tamo i natrag!
I ne nisam sama, koliko još nas ovako mora patiti. Sve se teže živi, a bolest je za ljude. Danas se brinemo o životinjama hvala bogu, ali gdje su ljudi. Gdje je nestao čovjek završava moja sugovornica.
Tekst: Zlatan Varelija
Ovo su životne priče naše svakodnevnice!
