Gdje je nestao čovjek?

03.02.2022

Gdje je nestao čovjek?

Gdje je nestao čovjek?

Grad po mjeri čovjeka! Umotvorina koja nema ništa sa stvarnošću. Nekome se nešto snilo pa to obznanio. To piše, a kako papir trpi sve  pa može  i takve nebuloze. Licemjerno se brinemo o svemu i svačemu, samo da operemo savjest. Za cijenu nekoliko kapučina koje će te udijeliti nekoj humanitarnoj akciji te nakon toga nastaviti svoj ugodni život. I ne samo da nećete osjećati nikakvu krivnju već će te se u svojoj licemjernosti osjećati ugodno u svom zatvorenom javstvu bez imalo hrabrosti da pogledate svijet oko sebe.

*

Nekako oduvijek volim navratiti u naša ruralna područja. Osobito kod ljudi koji još uvijek na svojim ognjištima održavaju naše stare užance. Obično su to žitelji koje su dobrano nagrizle godine. I u razgovoru obično se dotaknemo tema o kojima nitko ne voli pisati. I nadoveže se moj sugovornik o tome kako odavna ruralne sredine nisu povezane s Umagom. Nema više kurijere samo one koje prevoze đake. Ali oni ovih dana ne voze jer đaci su na on line nastavi. I tako u razgovoru spomene susjedu i njenu priču koja je aktualna sve ovo vrijeme. Ovih dana susjeda je trebala otići do laboratorija da joj izvade krv. Stara osamdesetogodišnjakinja, a u selu nema tko da je  preveze. I susjeda kao u ona davna vremena dok je bila mlada put pod noge za kukurijekanje prvih peteha tih  deset kilometara do laboratorija. I natrag! Da to je naša svakodnevnica. Selo je ostarjelo ne samo zidovi već i mi ljudi. Odsječeni od Umaga kao da ne postojimo. I kome da se obratimo? Nikog više ne zanimaju žalbe, nikoga one ne interesiraju.

*

Neki dan sretnem staru prijateljicu moje supruge. I tako dok izmjenjujemo riječi spomene situaciju da je pred neki dan trebala otići do pulske bolnice -  laboratorija, jer umaški laboratorij to ne radi. Treba otići do Pule. Ali kako? Autobus saobraća od osam sati, a moram biti u osam sati u laboratoriju. Godine me pritišću, ne vozim, a suprug je već nekoliko godina mrtav. I što mi preostaje? Nego da platim put do bolnice nekom tko će me odvesti.  U, Umagu ima takvih, ali uz moto da mu je novac  najbolji prijatelj i od drugog čovjeka i od želje za otkrivanjem smisla našeg postojanja. Mrtav hladan izreče 600,oo kuna. I što da radim. Sjednem u auto jer zdravlje mi je u pitanju.

*

Tema kao da se svaki dan nadopunjava. Žalosno je ali živimo sa sugrađanima koji su teško bolesni – onkološki bolesnici. Ponedjeljak je i obvezna kemoterapija u riječkom KBC-u.  A, kako stići u Rijeku? Autobus ne vozi, školski autobus do Poreča u doba školskih praznika ne saobraća. A moje zdravlje teško je narušeno dok kroz suze  priča moja sugovornica, odnedavno umirovljenica. Vozim, ali nakon kemoterapije osjećam se vrlo loše. I što drugo nego krenuti taksijem. Cijena minimalno 700,oo kuna tamo i natrag!

I ne nisam sama, koliko još nas ovako mora patiti. Sve se teže živi, a bolest je za ljude. Danas se brinemo o životinjama hvala bogu, ali gdje su ljudi. Gdje je nestao čovjek završava moja sugovornica.

Tekst:  Zlatan  Varelija

Ovo su životne priče naše svakodnevnice!