GIORNO DEL RICORDO – POGLED S DRUGE STRANE

09.02.2022

GIORNO DEL RICORDO – POGLED S DRUGE STRANE

GIORNO DEL RICORDO – POGLED S DRUGE STRANE

 

U Italiji, svake godine, 10.veljače, obilježava se dan spomena na mnogobrojne žrtve talijanske nacionalnosti, koje su nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. i koncem 2.Svjetskog rata 1945. bačene u fojbe ali i okolnosti koje su dovele do masovnog egzodusa (250.000 do 350.000) Talijana iz Istre, Rijeke i Dalmacije.

Oba predstavnička doma talijanskog parlamenta su u ožujku 2004.godine razmatrali prijedlog i donijeli odluku o obilježavanju 10.veljače kao dan spomena na žrtve i protjerane Talijane  jer je tog dana 1947. u Parizu potpisan Mirovni ugovor kojim su Istra, dio Slovenskog primorja, Rijeka i Kvarner, Zadar sa provincijom, Lastovo i Palagruža, pripali Jugoslaviji.

Odluka talijanskog parlamenta bila je gotovo jednoglasna. Protiv su glasali samo „zadrti“ komunisti.

 

Povjesničar Alessandro Barbero i počinjene „svinjarije“ pobjednika

 

Poznati talijanski povjesničar, akademik i pisac, Alessandro Barbero, u više prilika, na raznim skupovima širom Italije, iznio je svoje mišljenje o obilježavanju dana, Giorno del ricordo.

Što su fojbe, zapitao se Barbero i nastavio s objašnjenjem: „ Krajem 2.Svjetskog rata, na istočnim granicama Italije, jugoslavenska komunistička vojska napredujući na jednom teritoriju koje je dugo godina bilo okupirano od Talijana i gdje su živjeli mnogi Talijani, Dalmacija, Istra do Trsta, natjerala je talijansko stanovništvo u bijeg, ubijajući na tisuće ljudi i bacajući leševe u fojbe. Masakr sa više tisuća civila.

Jugoslavenski partizani komunisti, nastavio je Barbero, bili su na strani pobjednika dakle na pravednoj strani, što ne znači da se o tim događajima nije govorilo, govorilo se i te kako, ali nitko nije ni sanjao da bi se jednog dana, službeno, mogao obilježavati dan spomena na te žrtve. To je u stvari bio događaj  kao i mnogi drugi gdje su pobjednici napravili razne „svinjarije“.

Ono što se normalno dešava, rekao je Barbero, nije da postoje dvije strane, dobri i loši, kao u američkim filmovima, što znači, da i pobjednici koji su na pravoj strani čine razne „svinjarije“ poput bacanja atomske bombe na Hirošimu i nije im to bilo dovoljno, već bacaju atomsku bombu i na drugi grad (Nagasaki).I sva je sreća da su oni pobijedili na temelju današnjih vrijednosti.

 I što se zatim događa ? Ona politički orijentirana strana Italije koja je dugo vremena loše doživljavala obilježavanje 25.travnja, Dan oslobođenja odnosno otpora, poput moje obitelji koja je bila na drugoj strani, osjećali su s vremenom, da imaju sve više prostora za javno iskazivanje drugačijeg mišljenja. Politički gledano, klatno povijesti se pomaknulo, i oni koji misle drugačije, dobivali su sve više na važnosti. Uz vladu za koju se ne može reći ali u kojoj je bilo dosta onih koji su se više osjećali na strani fašista nego partizana, odlučilo se, da treba uravnotežiti 25.travnja,tu veliku proslavu koja se sviđa političkoj ljevici i tome suprotstaviti drugi datum sjećanja a to je Dan fojbi.

 

Diktature ne vole povijesnu istinu

 

Dakle, objašnjava Alessandro Barbero, nisu postojale fojbe? Svakako, postojale su. Desile su se te neopravdane grozote? Naravno da su se desile. Ne treba o tome govoriti? Naravno da treba govoriti. Povijest se bavi svime i ide sve vidjeti. Dobro istražena povijest ne ponaša se na način „ ono sranje su napravili moji prijatelji pa neću o tome“. Prava povijest utvrđuje istinu i ne skriva ništa.

Dobro istražena povijest kaže „želim sve precizno utvrditi i želim sve znati jer mene zanima istina što se dogodilo“. To se može u onim zemljama gdje je povijest slobodna jer u diktaturama, povijest je ograničena u svom izučavanju i povijesne događaje tumači prema diktatu vladajuće kaste. Jednu od prvih stvari koje diktatura cenzurira je povijesno istraživanje. Prvo što čini svaka diktatura je postavljanje pitanja, „što pišu knjige povijesti o nekim događajima“ ? Diktatura briše svaku povijesnu činjenicu koja joj nije po volji. Knjige o kemiji, koje uvjetno rečeno, „ne zanimaju nikoga“ zbog njihove objektivnosti, karikira Barbero, za razliku od povijesnih knjiga, nisu cenzurirane. 

Postoje mnoge stvari o kojima se može odlučiti da se kaže ili ne kaže, jako su važne pa ćemo ih staviti u središte ili pak, neke stvari su se desile se ali što možemo.....fojbe spadaju u one događaje o kojima

 

ako se hoće, može se govoriti a o njima su povjesničari znali i proučavali ih.Nakon toga, radi se o tome, da li će se pitanje fojbi staviti u javni diskurs ili neće. Da li će se govoriti o fojbama kao emblematičnoj pojavi jednog vremena, sa zločestim partizanima s jedne strane kada su Talijani neopravdano bili gonjeni i likvidirani ili pak, trebamo o tome diskutirati i utvrditi u kakvom su se povijesnom kontekstu fojbe dogodile, sagledavajući sve aspekte ovog pitanja.

Ne treba smetnuti s uma da su se fojbe dogodile u vremenu kada su ljudi ginuli na sve strane, gdje su gradovi bili svakodnevno bombardirani a ljudi umirali u  požarima od bombardiranja, masovno umirali u lagerima, umirali su vojnici na bojišnici, na tisuće, stotine tisuća i milijuni poginulih.Ljudi su umirali svakodnevno i masovno a to nas stavlja u određenu perspektivu jer otkriješ da su jugoslavenski partizani bili „incazzati“ s Talijanima, a razlog treba potražiti u činjenici da su Talijani okupirali onaj teritorij 1918. godine.

 

Batinanje slavenskog stanovništva

 

Alessandro Barbero tumači da su nakon 1.Svjetskog rata, na teritoriju Istre i šire, Talijani započeli sa batinanjem slavenskog stanovništva, braniti mu da govori svojim jezikom, prisiljavati ljude da moraju postati Talijani i da zaborave da su bili Slaveni. Poslije dvadeset godina batina, zabrana i zlostavljanja, slavensko je stanovništvo mrzilo Talijane i kao što to obično biva, mrzilo je sve odreda i nije pravilo razliku između dobrih i zlih. Jednostavno mrzili su sve Talijane, tvrdi Alessandro Barbero.

To ne znači da onaj koji je silom oteo neku obitelj, pucao im u potiljak a zatim bacio u jamu ne treba odgovarati za svoj zločin. Sve to govori da mi povjesničari znamo nešto više o tome što se dogodilo i zbog čega.

Stvoriti Dan sjećanja da bi nastala protuteža onom drugom danu, to je upotreba memorije koju proizvodi politika. Ono što mene kao povjesničara zanima da imate instrumente o tim povijesnim događajima i da svatko zauzme svoj stav o tome što se dogodilo. I ja smatram da su komunisti bili ušljivi gadovi i slažem se, da se trebamo prisjetiti njihovih žrtava, ali je potrebno razlikovati, zaključio je  Alessandro Barbero.

 

Falsificiranje povijesti

 

U jednom razgovoru za novine Il Fatto Quotidiano, na pitanje novinara kako komentira ocjenu povjesničara umjetnosti Montanari Tomasa, da Dan sjećanja predstavlja falsificiranje povijesti od strane neofašista, Alessandro Barbero je odgovorio: „ slažem se s onim što je rekao Montanari ali trebamo se razumijeti. Montanari nije rekao da su fojbe izmišljotina i da nije istina da su u njima ubijene tisuće Talijana“.

Zašto je institucionaliziranje Dana sjećanje falsificiranje povijesti, nastavio je pitati novinar poznatog povjesničara, ako je su to bili stvarni događaji ?

„Zločini su se desili na obje strane što je činjenica“, odgovorio je Barbero i nastavio: „No međutim, najrazličitije i sistematske odnosno programirane strahote, počinili su nacifašisti i to ne smijemo zaboraviti. Izabrati jednu specifičnu grozotu i da o njoj a ne o drugima predajemo mladima u školama, predstavlja politički izbor i to je falsificiranje povijesti jer izolira jedan događaj iz njegovog konteksta.

Ostaje činjenica, ako ja odlučim da se žrtava fojbi trebamo podsjećati na specijalan način, različito od alpina koji su poslani u Rusiju da poginu, od žrtava masovnih bombardiranja, od žrtava masovnih nacifašističkih zločina koje nemaju svoj dan sjećanja, poruka je jasna. Ta poruka govori da ono čega se trebamo prisjetiti nije fašistička Italija koja je bila na krivoj strani sa saveznikom koji je osmislio plinske komore i izvršio invaziju na Jugoslaviju i na čijem su teritoriju počinjeni masovni zločini. Ako se svi gornji zločini stave u drugi plan i ističe samo stradavanje Talijana u fojbama kojih se treba prisjetiti Danom sjećanja, e to je falsificiranje povijesti, zaključio je profesor Barbero.  

 

 

 

 

Marina Cattaruzza i Dan sjećanja na fojbe

 

Marina Cattaruzza je vrsni povjesničar čije knjige citiraju mnogi drugi talijanski povjesničari i kvazipovjesničari. Evo što je ova profesorica suvremene povijesti Sveučilišta u Bernu između ostalog napisala u svojoj knjizi „L'Italia e il confine orientale“, izdanje 2007: „izvan je svake sumnje da su manifestacije Dana sjećanja senzibilizirale talijansko javno mnijenje glede sudbine izbjeglica porijeklom sa teritorija prepuštene Jugoslaviji i da je stav većinskog naroda u odnosu na povijesnu dramu tih sunarodnjaka danas puno solidarniji i simpatizirajući  u odnosu na protekla desetljeća. Neizbježna je činjenica da je Italija u Drugom svjetskom ratu bila na strani Centralnih sila i da je nakon kapitulacije 8.rujna 1943. došlo do raspada nacionalne države. Italija je izgubila rat i kao gubitnica u tom svjetskom konfliktu bila je sankcionirana mirovnim ugovorom“.

Marina Cattaruzza nastavlja: „Zbog različitih razloga, povjesničari su izbjegavali suočiti se s tim čvorovima nacionalne povijesti. Izgubljeni rat još uvijek se pripisuje isključivo fašizmu, dok ostaje nedovoljno izvršena  diferencijacija katastrofe koja se dogodila 8.rujna.U tekućem političkom diskursu, nastao je mit o talijanskom oslobodilačkom pokretu koji i dalje preteže nad sjećanjem vojnog i diplomatskog poraza. Ukrštavaju se kolaps fašizma, otpor nacifašizmu i nastanak Republike, što sve skupa čini ekstremno složeno utvrditi datum nastanka nove Italije. Posljedično, nedostaju povijesne i konceptualne kategorije unutar kojih smjestiti pojavu egzodusa“.

Treba naglasiti da tragične događaje o fojbama,  Cattaruzza u svojoj knjizi spominje u kontekstu stradavanja talijanskog stanovništva ali ne naglašava posebno te događaje, svjesna da je tih dana 1943. masovno stradalo i slavensko stanovništvo od nacifašista. Cattaruzza objašnjava dinamiku događaja u Istri nakon kapitulacije Italije i citira neke podatke koje je iznio Ljubo Drndić u knjizi „Oružje i sloboda Istre“.

Znakovito, u talijanskoj historiografiji, povjesničari se trude objasniti čitalaštvu da se nakon kapitulacije Italije, u Istri nije dogodio narodni ustanak već oružani prevrat kojeg su vodili komunisti pristigli na istarski poluotok sa područja drugih dijelova Hrvatske. O tome bi se dalo raspravljati, obzirom da je prvi talijanski garnizon u Istri, razoružao goloruki narod u Lanišću, 09.rujna 1943.Komunisti su tom prilikom imali sporednu ulogu u razoružavanja garnizona jer su stigli na mjesto događaja kada je akcija već bila u toku a bila je spontano pokrenuta od lokalnih seljaka.

 

Mišljenje njemačkog povjesničara

 

Andreas Hillgruber, utjecajni  njemački konzervativni povjesničar, lucidno je konstatirao, da je Italija ostala  gotovo cjelovita na teritorijalnom planu, prvenstveno zahvaljujući tome što je bila vojno okupirana od homogenih sila bez učešća Sovjetskog saveza. Zahvaljujući toj činjenici, sačuvala je svoju teritorijalnu cjelovitost a morala je prešutno odustati od uloge velike sile. Prilagodila se ulozi osrednje sile koja je ostala, na kraju krajeva, unutar granica teritorija od 1861 do 1943.

Gubitak dijela teritorije Julijske granice (Venezia Giulia) predstavlja zanemariv izuzetak, zaključio je Hillgruber.

 

Zaključak

 

Nisam povjesničar i nemam namjeru ispravljati ono što je povjesničar Barbero govorio na svojim predavanjima o fojbama ali i o egzodusu Talijana. Ipak, neke su povijesne činjenice, nama na ovim istarskim prostorima, dobro poznate.

Alessandro Barbero je neke povijesne okolnosti objasnio površno i netočno što bi zahtijevalo podužu argumentaciju o kojoj nećemo ovom prilikom.

Ipak, ostaje činjenica i to mu treba priznati, da je nastojao ukazati, zašto je institucionalizacija Dana sjećanja na žrtve fojbi, falsificiranje povijesti.

 

Obradio: Veljko Ivančić