Godine 1990., 1995. i 2020., sličnosti i razlike

25.08.2020

Godine 1990., 1995. i 2020., sličnosti i razlike

Ljeto, 1990.

Pamtim kraj ljeta 1990. godine i kolone automobila na Jadranskoj magistrali. Turisti su se panično vraćali u svoje države, a mi, u Jugoslaviji nismo ni slutili kakvo nam zlo potajice spremaju naredni dani. Mnogi Hrvati su na povratku s Jadrana u svoje domove na kontinentalni dio Hrvatske, nailazili na balvane kao prepreke na cesti i ta hajdučija, drumskih razbojnika nazvana je kasnije “Balvan revolucijom”.
U dugoj koloni automobila, vozeći sa Jadranskom magistralom, sa strastvena juga, otoka Murtera, prema svojoj pitomoj Istri, sa zebnjom sam razmišljala o mogućim, ali neprihvatljivim događajima koji su mogli uslijediti tih uznemirujućih dana. Krenula je tutnjava prvih velikih političkih oluja. Srce, protivno razumu, nije se moglo predati euforičnom naboju domoljublja dok je zrak bio ispunjen amalgamom strepnje i straha u kojem je još uvijek odzvanjao zvuk mirnodopskih dana iz dodirljive prošlosti. Jedino što je moje unutarnje oko tada vidjelo je, da više ništa neće biti isto kao prije. Veliko zlo je kucalo na vrata, rat neslućenih razmjera. Raspadala se jedna domovina, za koju sam dotad mislila da je i jedina.

Ljeto, 1995.

Pamtim, ljeto 1995. godine. Nekoliko dana pred redarstvenu akciju “Oluja”. Prožimao me isti taj osjećaj strepnje i straha s metalnim okusom u ustima dok sam hodala odsutno gradom i susretala se s paničnim pogledom rijetkih turista u gradu. Uspomene na petogodišnje krvoproliće, bile su bolne kao nezarasle rane na srcu i uvijale se prema ustajalom i vlažnom zraku radi čega me u prsima stezalo i nisam mogla normalno disati. Ali moje je unutarnje oko naziralo ponad tih misli barjak slobode koji svojim vijorenjem bistri olovno hrvatsko nebo. I znala sam da više ništa neće biti kao prije. Imat ću siguran, plavi krov nad glavom u slobodnoj domovini Hrvatskoj.

Ljeto, 2020.

Još ne znam po čemu ću pamtiti u budućnosti ovo ljeto 2020. jer ga živim svaki dan, ali u slutnju mi navraća sličan scenarij iz onih zloslutnih godina. Nešto novo se sprema. Gosti odlaze, kolone automobila na cestama i graničnim prijelazima. Turizam je pokošen, a ratno stanje traje. Treći svjetski rat s nevidljivim biološkim terorizmom, Covidom -19, nastavlja globalno destabilizirati ekonomsku i demografsku planetarnu sigurnost, a okupljena svjetska pamet još nije pronašla sigurno oružje kako mu konačno stati na kraj.
Hinimo normalan život pod maskicama pridržavajući se novih životnih okolnosti vođeni epidemiološkim mjerama. SF apokalipsa kao da nezaustavljivo jaše svijetom i ništa nije kao prije, raspada se stari način života. I tko to ne želi vidjeti, ne dijeli zabrinutost i strah od neizvjesne budućnosti sa svojim ljudima, ili nije dorastao trenutku ili je subverzivan. Zbog takvih smo si ovoga ljeta zabili auto-gol na Jadranu u mrežu turističke sezone, dozvolivši neoprezno, zabavni noćni život i kojekakve masovke, pa je Hrvatska stigmatizirana na našim emitivnim tržištima kao destinacija “korona party” i stavljena na “red line.” Pitam se, kao i na početku ovoga, ljeta kome su trebale te vrste noćne zabave i od kolikog su utjecaja bile na izbor destinacije Hrvatske, a još konkretnije i Umaga?

Provokacije ili zabava?

Naime, iako je Umag u dva navrata bio žarište korona virusa u Istri, u zimskom i ljetnom valu, a možda i jedan od vodećih po smrtnosti prema broju stanovnika u Hrvatskoj, svjesni da su izvor zaraze bila okupljanja na masovkama, zašto se nastavilo u kolovozu s njima?
Na fejsbucima su građani Umaga intervenirali, prkosili, negodovali i zamjerali čelnicima Grada/ Festumu zbog tih evenata, prekobrojnih okupljanja, prouzročenih gužvi, da bi se odgovori organizatora svodili na ne suštinsko tumačenje, da su stolci za posjetitelje na trgovima bili razmaknuti u skladu s preporukama Stožera, a za gužvu su krivi oni koji su se naguravali i tiskali, opravdavajući to, da se radi o članovima obitelji. Jer to je netko provjeravao? Malo sutra.

„Korona night“

Ljepotu doživljaja mnogih noćnih programa u Umagu, osobito nastupa nenadmašnih Soulfingersa, potiho je gušio na Trgu slobode osjećaj nesigurnosti zbog mnoštva i nekontroliranog razmaka među prisutnima na koncertu. Vrhunski glazbeno-plesni show, osmišljen do najsitnijih detalja i duhovite dosjetke solista, u stilu “Korona night „u Umagu, nisu mogle do kraja učiniti publiku sretnom. Tako da i primjenom svojih najviših kreativnih, produkcijskih i glazbenih izvedbi mnoge zabava nije opustila do vrhunca zadovoljstva jer je bila izrazito velika gužva i nekontrolirani razmak među ljudima, pa su David Bowie, The Blues Brothers band, Eddie Floyd, B.B.King u interpretacijama Soulfingersa unosili kraći zaborav da je ipak posrijedi „Korona night“. Nigdje redara da uvedu red, osiguraju oprezno ponašanje, razmak i sigurnost, da užitak glazbenog doživljaja nadvlada kapljice straha u zraku. A sličnih je slučajeva bilo i ranijih večeri na priredbama u gradu.
Ovo je samo mali primjer opiranja novim navikama i novom načinu života kojega (do)nosi korona doba. I da se razumijemo, nitko nije protiv evenata, ali ne beskompromisnih i rizičnih. Svatko pametan priupitao bi se: „A što bi bilo, kad ih ne bi bilo?“

Krhotine staroga života i slutnja novoga

I 1990. i 1995. nismo znali što nam nadolazeća vremena spremaju, pa je slično i ovih dana kada se intenzivno vode ekonomske borbe u svakoj članici EU, a kod nas i diplomatske, da nas vrate na popis sigurnih zemalja.
Kolovoz u svojoj silaznoj putanji odmiče u laganom ritmu cvrkuta ptica, koncerta cvrčaka i zaogrnut sunčevim poljupcima, ali rastače se na polupraznim plažama, ulicama i zabrinutim licima ljudi koji razmišljaju o bremenitoj jeseni. Nažalost, u krhotinama staroga života i ove 2020., htjeli to ili ne, pamtit ćemo ju kao točku preokreta u dosadašnjim životima i navikama.
A što će nam servirati ova jesen i zima još nitko sa sigurnošću ne može predvidjeti. Kao u stihovima Boba Dylana, odgovor treperi na nekom sudbinskom povjetarcu „…The answer my friend is blowin' in the wind, the answer is blowin' in the wind …“ Nastavimo uživati u tišini zalaska ljeta, samo našega ljeta, na fizičkoj distanci i emotivnoj prisnosti, ali ostanimo odgovorni.

Piše: Sanja Bosnić