Godine prolaze ali sjećanja ostaju

07.05.2021

Godine prolaze ali sjećanja ostaju


Uz obilježavanje 7. svibnja 1971. godine od rađanja demokracije u Hrvatskoj. Na današnji dan prije 50. godina održan je veliki demokratski skup u Zagrebu, gdje su se po prvi puta pojavile zrake demokracije.


Autor teksta je sudionik tih događaja

Evo navršilo se pola stoljeća od kada su Hrvati pod vodstvom Savke Dapčević Kučar, Mike Tripala, Pere Pirkera, Ivana Šibla, Dragutina Haramije, Vlade Gotovca, Marka Veselice, Šime Đodana, Dražena Budiše, Ivana Zvonimira Čička,studenata i drugih ,progovorili,i koji su, kao i brojni drugi osuđeni zatvorskim kaznama .No to je, otvorilo raspravu unutar partijskih foruma o nizu do tada tabuiranih tema – od bilance SFRJ do međunacionalnih odnosa u Hrvatskoj. Unatoč kasnijim sporenjima, ono je posredno odobrilo i Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, pa je i na taj način unosilo nove tonove u rasprave o nacionalnom pitanju. Odbijanje vodstva SKH da provodi represivne mjere protiv disonantnih tendencija zaštitilo je niz disidentskih pojava – od kritika Pregleda historije SKJ sa strane Franje Tuđmana . Hrvatsku ekonomiju grubo je izrabljivala federalna vlada u korist drugih republika, poglavito Srbije: 50% deviza ulazilo je preko Hrvatske dok je Hrvatska zadržavala samo 7 %, isto tako od federalne vlade SR Hrvatska je dobivala samo 16,5 % proračuna dok je SR Srbija dobivala oko 46,6 % (1965. do 1970.)Objavljivanjem Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika 1967. pokrenuta je javna rasprava o položaju hrvatskog naroda u drugoj Jugoslaviji. Hrvatsko proljeće je bio pokret koji je bio prihvaćen od naroda; i mnoge studentske skupine podržavale su ovaj pokret. Jedan od glavnih ciljeva pokreta bila su vraćanje civilnih prava Hrvatima, tj. vraćanje ponosa pripadnosti hrvatskom narodu oduzetog nakon rata sustavnom negativnom propagandom jugoslavenskog režima usmjerenom protiv cijelog hrvatskog naroda pod izlikom grijeha tz NDH.Ovo sustavno podržano i organizirano te kontinuirano provođeno potiskivanje nacionalne pripadnosti Hrvata i zatiranje hrvatske kulture režim je opravdavao i maskirao potrebom očuvanja mira među dvama najbrojnijim narodima u Jugoslaviji: Hrvatima i , no te mjere su išle iznad očuvanja "delikatnog mira". U to vrijeme u Jugoslaviji hrvatsku je ekonomiju grubo izrabljivala federalna vlada u korist drugih republika, poglavito Srbije: 50 % deviza ulazilo je preko Hrvatske dok je Hrvatska zadržavala samo 7 %, isto tako od federalne vlade SR Hrvatska je dobivala samo 16,5 % proračuna dok je SR Srbija dobivala oko 46,6 % (1965. do 1970.). Obračun s Hrvatima rezultirao je 1945 godine t.zv. "hrvatskom šutnjom", koja je prekinuta novim demokratskim pokretom koncem 1980-ih, koji je konačno doveo do državnog osamostaljenja Hrvatske. Hrvatska šutnja datira od kraja drugog svjetskoga rata, odnosno, od masovnog ubojstava djece, žena i razoružanih hrvatskih snaga na Blajburškom polju koje su počinile partizanske jedinice u kojima su bile pretežno četničke snage preobučene u uniforme sa partizanskim obilježjima, i to uz prešutnu suglasnost britanskih snaga. To Hrvati nikada neće i ne smiju oprostiti Englezima. Borbom za ekonomske slobode, borbom za slobodom govora, za što većim kulturnim slobodama, jednom riječju za što većom samostalnosti u svim segmentima života Hrvatska se suprotstavila hegemoniji Srbije i stvara preduvjete za događanja devedesetih. Obračun s Hrvatima 1945.godine, rezultirao je t.zv. "hrvatskom šutnjom", koja je prekinuta novim demokratskim pokretom koncem 1980-ih, koji je konačno doveo ,uz napade tz. JNA na Hrvatsku i domovinskog rata, i do državnog osamostaljenja Hrvatske.

Proljeće 1971. g

Proljeće je na vratima. Proljeće'71 je Hrvatima oko srca. Konačno je prekinuta šutnja. Netko je našao hrabrosti i pokrenuo pitanje istine. Laži i obmane u kojima smo živjeli dvadeset pet godina isplivale su na vidjelo. Prvenstveno događanja na Blajburškom polju. Studenti sa tadašnjim rukovodstvom su sa Draženom Budišom, Ivicom Vrkićem, Ivanom Zvonimirom Čičkom i drugima, na čelu sa Savkom Dapčević Kučar, Mikom Tripalom i Perom Pirkerom Dragutinom Haramijom, Vladom Gotovcem, Markom Veselicom , Šimom Đodanom pokrenuli ono što će se nakon 25 godina i ostvariti, a to je slobodna i samostalna Hrvatska. Živjeli smo svoj san. Na Trgu tada zvanom Trg Republike slušali smo Savku Dapčević Kučar i ostale, i bili uvjereni da je došlo novo vrijeme, vrijeme slobode ,jednakosti i istinske demokracije i ravnopravnost. Mi studenti smo se zalagali za takovu, slobodnu državu. No dešava se drugo, na nas studente savezna vlada i Tito šalju miliciju na konjima da pendrekom izvrši preodgoj hrvatske mladeži, koja je štrajkom na Sveučilištu iskazala svoje nezadovoljstvo „Titovom demokracijom“ .To nas je prisililo da mijenjamo svoja boravišta da odlazimo na druge adrese, da se sklanjamo od razularene „milicijske“ torture koja je upadala u studentske domove, tukla i hapsila studente. Već tada je bilo jasno da će Hrvati do slobode i ravnopravnosti doći samo otporom prema velikosrpskim snagama kako u Hrvatskoj, tako i u Jugoslaviji. Hrvatska šutnja datira od kraja drugog svjetskog rata, odnosno ,od pokolja djece, žena i razoružanih hrvatskih snaga na Blajburškom polju koje su počinile snage Josipa Broza Tita pod imenom partizani, i ako su to bile pretežno četničke snage preobučene u uniforme sa partizanskim obilježjima, i to uz prešutnu suglasnost britanskih snaga. To Hrvati nikada neće i ne smiju oprostiti Englezima. Hrvatska šutnja, smjenom hrvatskog liberalnog rukovodstva se nastavlja i traje do 1990 godine, odnosno ,do demokratski izabrane vlasti i dolasaka dr.Franje Tuđmana na vlast.
Tekst: Petar Jurić