Grad na dnu mora

17.10.2021

Grad na dnu mora

Grad na dnu mora

 Prema usmenoj predaji i škrtim povijesnim podacima do kojih se može doći, uz zapadnu obalu Istre nalaze se tri potonula grada. Prvi je Cisa, drugi je stari Rovinj a treći Sipar, nedaleko Umaga, iza predjela gdje se nalaze Katore i predio Jurcanije sa spomenutim kaštelom koji nosi ime potonulog grada. U povelji obitelji Benedetti, može se na primjer pročitati da se kod velikih oseka pojavljuju u vodi oku vidljivi podovi mozaika, soba, kupališne zgrade i slično. I u raznim usmenim predajama pojavljuju se ovakve tvrdnje. Čitav niz legendi i dandanas se mogu čuti od ovdašnjih ribara. Kod stanovnika još je živa predaja s legendarnim primjesama, prema kojoj su kaštel osnovali Bizantinci, kasnije nastanili gusari, a sadašnje ruševine da nastanjuju duhovi i čuvaju skriveno blago.

Legenda o gradu Sipru ili Siparisu nije posve legenda. Iako sve ono što se može čuti na tu temu, zvuči isključivo tako; kao legenda. Potvrđuju to činjenice, jer se na ovom području, smatra se, nalazi potonuli grad Sipar. Također se nailazi na  razne predmete iz antičke ere, najvećim djelom na antičke amfore i ribarski pribor. Mogu li se zaista vidjeti zidovi, ulice, trgovi, oboreni stupovi? To je prilično sporno. Prema starim ljetopisima također se do današnjih dana ne može utvrditi niti mjesto na kojem se nalazila potonula Cisa. Pretpostavlja se da se nalazi na prostoru između Fažane i Rovinja, negdje na području Barbarige.  Niti kasnoantički Rovinj nema sigurne oznake mjesta boravka. Je li se nalazio u moru spram današnjeg mjesta? To nije sigurno.

Prema škrtim podacima ljetopisaca i povijesnih kroničara i grad Sipar bi se trebao nalaziti u dubini mora, na prostoru gdje se nalazi rt Katore i kaštel Sipar. No da li se cijeli grad nalazi pod vodom ili se njegov izvjesni dio skriva pod bujnom vegetacijom na kopnu, ništa se pouzdanije ne zna. Pa ipak, do sada se uz zapadnu obalu pronašlo mnogo tragova i ostataka antičko-rimskih raskošnih vila i dvoraca ali ne pod vodom nego na kopnu. Teksu poneki ostaci pronađeni  pod vodom. Poznato je da su još arheolozi Hilber i Gnirs krajem 19. st. utvrdili da se nivo mora istočne jadranske obale postepeno diže, odnosno da kopno tone za jedan milimetar godišnje. Za 2000 godina ono bi iznosilo dva metra, stoga je vjerojatno da su u tom procesu mnogi dijelovi nekadašnjeg kopna danas morski plićaci.

U neposrednoj blizini rta Katore pruža se poluotočić, ustvari jezičac ispružen u more, dužine nekih stotinjak metara, na kome se nalaze ostaci drevnog kaštela, sagrađenog za vrijeme Rimljana i dograđivanog u doba venecijanske vladavine, kada je navodno jedno vrijeme služio i kao svjetionik. Ovaj je kaštel bio u relativno dobrom stanju sve do 1943. godine kada su Nijemci iz svojih strateških razloga, artiljerijom srušili njegov gornji dio. Na kraju ovog rta nalazi se pogolemi humak obrastao šikarom pod kojim se nalaze ostaci nekadašnjih građevina, dijelovi nekadašnjeg Sipra.

Pod imenom Sipar treba razlikovati tri pojma: naselje, kaštel i feud. Za vrijeme Rimljana, poljoprivredni proizvodi izvoze se morem, a za tu namjenu je potrebna velika luka Tako nastaje naselje «Sepomaja» koji se proteže od rta Katore do rta Sipar. Grad «Sepomaja» Sipar Humacum keltskog je porijekla. Nastavak «magus, maja» vrlo je čest u Galiji, a znači: ravnica, nizina; latinski «humus»: plodna zemlja. Grad Sepomaja označen je i u putopisnoj tabeli (tabula Peuntigeriana) koju spominje rimski historičar Plinije. U drugom stoljeću poslije Krista, grad Sepomaja (Sipar) pomalo propada. Već tada Rimljani Sepomaju nazivaju na svoj način: «Siparis». Na pitanje zašto i kako je nastalo naselje Sipar ili Siparis nema određenog odgovora. Postoje razne pretpostavke i nagađanja. Tako iz kronike obitelji Benedetti doznajemo: «U drugom stoljeću poslije Krista, Sepomaja propada (Rimljani nazivaju Sepomaju i Siparis). Razlozi propasti nisu poznati. Većina stanovništva Siparisa koncentrira se na mjesto današnjeg Umaga, koji tako i nastaje. Malo ih ostaje na krajnjem sjevernom dijelu obitavanog mjesta kod današnjeg kaštela». Ako bi se  tražili objektivni uzroci, najvjerojatnije je to bila dragovoljna odluka samih žitelja tadašnjeg grada. Uzroci se mogu tražiti i u dotrajalosti grada, pojavi erozije koja je počela nagrizati same zidove kuća, kao i u eventualnim potresima koji su bili vrlo česti na ovom području, osim toga i stalne provale barbara tražile su izgradnju novog grada i novih zidova koje mogu zaštititi stanovništvo.

Ono malo žitelja što je ostalo živjeti na prostorima Siparisa (Sipra) opet se spominje u venecijanskoj kronici koja nabraja porušene gradove od strane hrvatskih gusara Neretljana pod vodstvom bana Domagoja. Tako se uz Rubinium (Rovinj), Emoniam (Novigrad) spominje i Sipar. Godine  876. grad je porušen i spaljen od strane neretljanskih gusara.

Kaštel Sipar vjerojatno je sagrađen negdje oko 1000. godine, pokraj već nestalog Siparisa. Tada je obližnji Umag više puta stradavao od strane morskih razbojnika, a nije niti isključeno da su kaštel sagradili i gusari koji su, kada su osvojili Siparis, tu i stanovali i odavde se spremali za svoje daljnje pohode. Kaštelu se bilo teško približiti zbog njegovog položaja, osobito s morske strane. Današnje ruševine siparskog kaštela, koje se još vide, ostaci su ulazne tvrđave, a prava siparska tvrđava nalazila se na drugom otočiću, prema moru. Kod velikih oseka još se vidi cesta koja je vodila od ulazne tvrđave do samog kaštela. Prva tvrđava nije bila čvrsto utvrđena, služila je više kao mjesto stanovanja. Ovdje je u nekim razdobljima boravio naoružani garnizon, na prvom katu još je vidljiv dimnjak s ognjištem gdje su se vojnici grijali. Gospoda feudalci stanovali su pak u zgradi na drugom otoku, gdje su Austrijanci 1914. godine postavili mitraljesko gnijezdo. Postoje još dva velika mlinska kamena kao i ostaci mlina. I uz ovaj kaštel vežu se mnoge legende a jedna od najljepših govori: U srednjem vijeku, Sipar je bio moćna utvrda, gospodar cijelog kraja, od mora do terasa vinograda, u zaleđu. Vladari Sipra bili su toliko moćni i bogati da su se po legendi, kupali u zlatom optočenim bazenima.

            Mlada i prelijepa Rozamunda, kći gospodara Sipra, na jednoj od svojih šetnji podno bedema utvrde, upoznala je siromašnog ali stasitog i mudrog pastira i kako se to već u pričama događa; planula je među njima iskrena ljubav. Bijes i osveta, obuzeli su starog gospodara Sipra kad je doznao za tu ljubav, te je Rozamundu prisilio da dane i noći provodi u svojim odajama, a pastir je protjeran u najudaljeniji kraj siparskog posjeda.

            No ni najbolji liječnici, ni najskupocjeniji darovi, bezbrojne zabave i balovi nisu pomogli da Rozamunda ozdravi. Venula je i tugovala za pastirom i strogi je otac bio primoran, za spas kćeri, pozvati pastira i iskušati njegovu mudrost.

            Pastir je u Sipar doveden pred veliki mozaik, gdje je morao među tisućama raznobojnih kamenčića, pronaći dva potpuno iste boje. Na veliko čuđenje prisutnih dvorjana, pastir je brzo pronašao čak četiri istobojna kamena. U tome mu je po legendi pomogla vila ljubavi, svima prisutnima nevidljiva. Prema ovom događaju, otac, vlasnik Sipra, bio je primoran da mu se kći uda za pastira. Svadba je prošla u raskoši i veselju, a pastir  je po smrti Rozamundinog oca postao vlasnikom čitavog imanja.

Godine 1333. tršćanski biskup Pace da Vedano daje siparsku grofoviju u feud znamenitom Andriji Dandolo, venecijanskom historičaru, kasnijem duždu, ali kako je imao malu izvršnu vlast nije mogao utjerati prihode. Malo kasnije, feud prelazi u ruke koparske obitelji Brutti. Pod ovim plemićima feud se obnavlja i cvate. Feudalci obnavljaju kaštel Sipar a u okolici podižu veliko poljoprivredno dobro, poznato pod imenom «Siparina». Imanjem upravlja gastald, tj. upravitelj. Malo kasnije, Zuane Bratti osnovao je drugo poljoprivredno dobro i postavio drugog gastalda, te sazidao crkvicu posvećenu Svetoj Mariji Magdaleni. Crkvu obnavljaju 1780. Hrvati, prebjezi pred Turcima i oko crkvice grade svoje naselje. Tako nastaje Zambratija po imenu ovog vlasnika: Zuane Brattija. Godine 1552. dozvolom tršćanskih biskupa, grofovi Rota, čiji je jedan član obiteljskog stabla Simeon I. iz Bergama, postaje grofom u Momjanu. Rote kupuju siparski feud od grofova Bratti. U to vrijeme, kaštel Sipar je u derutnom stanju i njegovi vlasnici sele u svoju kuću u Zambratiji. Ali izgleda, da je njihovo zakonito vlasništvo bilo osporeno, jer započinje pravni sukob, koji traje 150 godina, te na kraju obitelj Bratti gubi parnicu. Grofovske obitelji Bratti i Rota su izumrle. Zemljište feuda Sipar prešlo je kupoprodajnim ugovorima u seljačke ruke.

Kako turistički osmisliti ovu destinaciju, izazov je za turističke radnike, za sve one koji razmišljaju o novom pogledu na turizam. Ovaj kulturološki turistički proizvod, kada se osmisli, svakako bi dao dodatni motiv zanimanju za ovu destinaciju. O novom turističkom proizvodu - «kulturnom turizmu», vrlo malo se zna na ovim prostorima, a ovo je izazov kojeg nitko iz područja turizma ne bi smio propustiti .

 

 Tekst : Zlatan Varelija

Fotografija na naslovnici- ruševine Sipra snimljena je 1920. godine