Grob u Materadi

25.09.2021

Grob u Materadi

Grob u Materadi

 

 

Tekst koji donosimo u cijelosti ilustrira društvenu klimu na Bujštini kao i u Istri toga vremena. Nažalost pisanje hrvatskim jezikom nije bilo dopušteno na mnogim grobljima, pa čak ni u Puli gdje je na prijelazu između 19 i 20 st. živjelo oko 15 tisuća Hrvata

 

(članak prenosimo u originalu iz Naše Sloge iz br.69 god.1900)

 

Između Poreča, Buja i  Humka u Istri leži oipćina Materada pridružena mjesnoj općini Humak, koji je danas potalijančen. Ali je negda bio hrvatski Humak, to jest mali hum ili brijeg nad morem. Latinski se od toga i danas piše «Humacum»

Kada su g. 1890. brojili puk zapisali su da od 825 duša obćine Materade, 816 njih govori među sobom talijanski, a samo 7 slovenski.

Naproti tomu župni ured potvrdio je ovih dana pod broj 110 i pod pečat i ponuđenom prisegom župnikovom da u Materadi kad su posljednji put brojili narod, jedna jedina obitelj služila se talijanskim jezikom u svojoj kući, a od onda služe sa četiri, da narod u Materadi u svojoj obitelji govori jedan stari dijalekt hrvatskog jezika koji se zove»slavinski», da se od pamtivjeka u toj župi ili plovaniji uči rieč Božja u hrvatskom jeziku, da narod Boga moli u hrvatskom jeziku, da su u crkvi uz latinske i stare hrvatske crkvene knjige, da se još sada ima u crkvi i izvan crkve glagolskih, to jest staro hrvatskih napisa.

Proti tim istinam, kod zadnjega popisa puka unesli su u knjige, da je Talijana 816, a Slovenaca samo 7. Na temelju takvoga popisa dobila je Materada zadnjih godina čisto talijansku školu, na mjesto da poduka iz početka bude hrvatska, a da se odraslija djeca na temelju svog narodnog jezika u viših godina škole uče ondar također i talijanski što im do istine rabi kad idu u Buje, u Humak u druga talijanska ili potalijančena mjesta

Tako se zgadja još dosta čistome našem puku, jer mu neima svjetlosti nauke ni obrane od onih, koji bi ga proti jačemu morali braniti.

 

Mate Tonkela rodjen i odgojen u Materadi jedan od boljih posjednika tamo, postavio je godine 1897. kamen spomenik na grob svoje vierne žene, i na taj spomenik dao uklesati malo rieči u svojem to jest hrvatskom iliti slovinskom jeziku na blagu uspomenu one koja je s njim dielila radosti i žalosti života.

Ali to je bio veliki grieh prema Talijanom. Kako bi oni trpili par naših rieči ni na grobu, tamo gdje oni zapovjedaju.

Kako će trpiti u kamen ukljesanu hrvatsku rieč, koja ostaje trajno, kada se i živoj rieči našega kmeta po gradovih porugivaju i smiju i zaništuju čim više mogu. Tonkeli dođe odluka od obćine Umag od 1 junija 1897. godine, br 13 da je imao vrći natpis ili talijanski ili latinski, a kada tako nije učinio, da mora u tri dana odstaraniti sa groblja onaj grobni spomenik.

Tonkela se je pritužio oblasti političkoj i ova je uništila odluku obćine, ali zaludu, kad su medjutim na silu odstranili spomenik, baciv ga pred groblje. Nekoliko vremena zatim pogana je ruka razbila kamen u kojem je bilja ukljesana uspomena jednog čovjeka svojemu vjernom zakonu u onom jeziku, u kojemu su se za života pokojnice razgovarali, veselili i žalostili.

I ta čeljad koja tako čini, hvali se, da ima za sobom dvie tisuće godina uljudbe i nauke.

 

Političke oblasti koje su uništile ovu poganu odluku obćine Humak, ovako su obrazložile ovo uništenje:

Po cesarskih dvorskih odlukah od 23 augusta i 13 septembra 1784,. I od 12 augusta 1788, slobodno je  prijateljem i rodjakom jednoga pokojnika, da mu na grob postave spomen ljubavi i štovanja.

Oni to mogu učiniti svakim načinom dok se ne ogreše protiv javnoj zdravstevenosti ili proti dobrim običajem.

Po onih dvorskih odlukah nije zabranjeno postaviti na spomenik napis u budi kojem jeziku.

A zakratiti Tonkeli napis na hrvatskome jeziku, koji se govori u Istri i u onoj obćini, to je proti temeljnom državnom zakonu od 21 decembra 1867 broj 142 članak XIX.Tako je sudilo kotarsko poglavarstvo. Tako je potvrdilo namjesništvo u Trstu, tako je potvrdilo ministarstvo unutranjih poslova u Beču.

I sve to nije bilo dosta «municipiu» od Umaga. Oni su se urekli protiv svim ovim odlukam na vrhovni upravni sud u Beču.

Rasprava o tom bilaje 10 ovog mjeseca . Obćina Umag doživila je sramotu da je njihova pritužba zavržena i da obćina osuđena da plati Tonkeli sto kruna troška ove rasprave.

Bečke novine, pisane njemačkim jezikom i čitane po čitavoj Austriji i preko nje, donosile su izvješće ob ovoj raspravi držanoj pri vrhovnom upravnom sudu, obširnije i deblje tiskano, nego li obično čine.

To je dobitak za našu stvar u Istri. Tako je sviet dobio jedan dokaz više o tom, kako se nami dogadja u zemlji našoj  posvećnoj prahom tolikih naših otaca, otopljenom znojem lica tolikega hrvatskog puka u Istri.

I još se nadje kukavica i malodušnih koji misle, da može biti dogovora i bratimstva sa Talijani, dok nam tako čine; još ima na žalost i u vladinih krugovih ljudi, koji nas i naše prvake drže prenapete i nepristupne za sporazumak sa talijanskom strankom

 

Mate Tonkela danas je čovjek, kojega po imenu treba da pozna čitava Istra, On, premda ne bogat, nije žalio ni truda ni troška dok nije izvojio pravo svoje i svojega naroda.

Da i bude obćina osudjena platiti mu troške, nikad mu neće biti posve naplaćeni svi trudi, sve dangube, svi izdaci što ih je učinio do ove konačne odluke upravnog suda.

A ti troškovi još bi bili mnogo veći da njegovi zastupnici nisu gledali na obraz svoj i narodni, i da nisu uradili mnogo, a radili prema svojemu trudu i poslu, kada malo i kada ništa!

Narod pozna te ljude i da ih i ne neimenujemo. Slava svim koji su doprineli tomu.

 

Ovo isto dogodila se i obitelji Babić (1912.g) na fotografiji. Oni su pokrenuli sudsku tužbu, pri sudu u Trstu, i dobili spor 1913 godine. Zanimljivo je da ih je zastupao na sudu u Trstu čuveni narodnjak odvjetnik  Mandić

 

Tekst Zlatan Varelija