GROBLJE ŽALE U LJUBLJANI

24.10.2021

GROBLJE ŽALE U LJUBLJANI

GROBLJE ŽALE U LJUBLJANI

Ideš sa mnom za Ljubljanu, moram na pregled, pitao me ovih dana susjed. Nije me trebalo previše nagovarati, u trenutku sam imao plan obilaska groblja Žale i grobova koje želim posjetiti. Susjed Slovenac, bio je pomalo začuđen što sam umjesto nekog velikog trgovačkog centra, gdje bih ga čekao oko 3 sata, zamolio da me pusti pred Upravnu zgradu ljubljanskog groblja.

Nije ovo prvi put da posjećujem Žale. Groblje je toliko veliko i interesantno sa povijesnog aspekta, da jedan ili dva posjeta nisu dovoljni da se razgleda, sve što može biti zanimljivo na posljednjem počivalištu Ljubljančana koji izgleda, u gornjem dijelu, poput dobro uređenog parka, pa je pravi užitak šetati uzduž prekrasnih zelenih aleja i drvoreda.

Ulaz u upravnu zgradu groblja ima svoju propisanu proceduru. .Maska, dezinfekcija ruku, covid potvrda i predaja ispunjenog formulara s imenom i prezimenom posjetitelja i podacima o pokojniku.

Ljubazna službenica potražila je i na mapi označila, lokaciju prva 2 grobna mjesta koja sam upisao, za sve druge, dala mi je uputu kako da ih pronađem na internet stranici tvrtke Žale d.o.o.

 

Mučitelji i mučenici, ubojice i žrtve, nakon smrti, opet zajedno

 

Posjetitelj odmah na početku, kod glavne crkve i na crkvenom zemljištu, nailazi na pomalo intrigantno spomen obilježje sa par stotina imena i prezimena ljudi koji su poginuli za vrijeme talijanske okupacije Ljubljane. Na pročelju polukružnog spomenika, lijevo i desno, postavljene su  biste, dvojice istaknutih Slovenaca, ubijenih 1942.godine.

Lijevo je bista dr. Marka Natlačena a desno dr. Lamberta Ehrlicha .Obojicu su ubili likvidatori VOS-a (Varnostno-obveščevalne službe) na čijem čelu je bila Zdenka Kidrič a po nalogu CK Komunističke partije Slovenije.

Posljednji ban Dravske Banovine do 1941.g, Marko Natlačen, ubijen je 13.listopada 1942. a ubojstvo je počinio likvidator VOS-a Franc Stadler-Pepe koji se preobukao u svećenika i na prijevaru ušao u njegov dom i pucao pravo u glavu . Manje je poznato da je Natlačen autor antisrpske ksenofobične pjesme „Srbe na vrbe“.

Marko Natlačen je bio kvisling, rodom iz mjesta Mance u Vipavskoj dolini, blizu današnje granice s Italijom, bio je sklon suradnji sa talijanskim okupacijskim vlastima koje su nakon njegovog ubojstva strijeljali 40 nedužnih zatvorenika što je izazvalo ozbiljno preispitivanje unutar VOS-a i CK  da li je bilo potrebno to ubojstvo. Ubiti jednog čovjeka da bi za odmazdu stradalo njih 40 nedužnih.

Četiri i pol mjeseca prije tog atentata, 26.svibnja 1942.god. ubijen je dr. Lambert Ehrlich, slovenski teolog, etnolog i političar, poznat da je 1941. nakon kapitulacije Kraljevine Jugoslavije, predložio politički program u kojem se zalagao za neovisnost Slovenije. Greškom, u navedenom atentatu je slučajno ubijen i student Viktor Rojc kojeg su tadašnji komunisti, da bi prikrili grešku, proglasili  narodnom izdajicom.

VOS je dr.Ehrlicha ubio zbog njegovog djelovanja unutar  organizacije „Milizia volontaria anticomunista“ odnosno Bijele garde. Njega je također ubio Franc Stadler-Pepe koji je 15. srpnja 1952.g. proglašen za Narodnog heroja Jugoslavije.

Posmrtni ostaci dr.Marka Natlačena i dr.Lamberta Ehrlicha bili si pokopani na groblju Žale sve dok ih nakon rata, komunističke vlasti nisu iskopale i preselile na nepoznato mjesto kako ne bi postale simbol stradanja istaknutih Slovenaca od ruke komunističkog VOS-a.

Danas predstavlja kuriozitet, da je njihov likvidator, Franc Stadler-Pepe pokopan u obiteljskom grobu Stadler koji se nalazi svega 50-tak metara udaljen od današnjeg spomenika mnogobrojnih žrtvi VOS-a i dviju bista Natlačena i Ehrlicha.

Na nadgrobnoj ploči piše samo Stadler – Franc Pepe 1915-2000.Neupućenom posjetitelju ništa ne ukazuje da je tamo pokopan istaknuti partizan i narodni heroj.

Da je živio samo 8 godina duže, Franc Stadler-Pepe, vidio bi spomen biste svojih žrtava, njima u čast, koje su crkvene vlasti dozvolile a civilne nisu spriječile, postavljanje na istaknutoj lokaciji pored crkve Svih Svetih na ulazu u groblje Žale. Tko zna, kako bi se u tom slučaju osjećao njihov ubojica ?

Nisu daleko, u odjeljenju B, od bista dr.Natlačena i dr.Ehrlicha pokopani niti čelni ljudi CK KPS i VOS-a, Edvard Kardelj i Zdenka Kidrič. Još bliže bistama, nalazi se grob zloglasnog načelnika slovenske OZNE, Ivana Mačeka Matije.

I tako redom, svjetonazorski daleko za života a tako blizu sa grobnim mjestima nakon smrti.

 

Žale i četiri odjeljenja sa drugim grobljima

 

Groblje Žale se sastoji od odjeljenja A,B,C i D. U odjeljenju A osim crkve Sv.Križa nalazi se i kosturnica žrtava 1.Svjetskog rata, spomenik slovenske moderne i župa.

U B odjeljenju se nalaze Talijansko vojno groblje, Austrijsko groblje vojnika iz 1. i 2 Svjetskog rata, Njemačko i Židovsko groblje.

Svidio mi se spomenik palim ruskim i sovjetskim vojnicima u 1. i 2. Svjetskom ratu. Pred njihovim spomenikom gori vječni plamen. Evidentno, veleposlanstvo Rusije u Ljubljani vodi brigu o tome.

Tu su i spominski park žrtava dachauskih procesa ali i spomenik žrtvama avionske nesreće na Korzici 1981. g. kada je stradalo 173 putnika i 7 članova posade.

U dugom nizu imena nesretnih putnika pronašao sam i imena članova jedne ljubljanske obitelji koju sam poznavao i koja je kompletno nastradala tog 1.prosinca 1981.

U ono vrijeme, suvremeni avion kompanije Inex Adria iz Ljubljane, prilikom slijetanja na aerodrom Ajaccio, usred magle i slabe vidljivosti, zakačio je krilom u sam vrh planine i potom se srušio i raznio u paramparčad na tom teško prohodnom planinskom području. Nije bilo preživjelih.

 

Kontradiktorne „povijesne“ činjenice o Svetom Urhu

 

O događanjima na brežuljku i crkvi Sveti Urh tokom 2. Svjetskog rata koji se nalaze svega 6 kilometara zračne udaljenosti od  Kliničkog bolničkog centra na Zaloškoj cesti, jedva sam bio nešto načuo prije tog jednodnevnog „skoka“ u Ljubljanu.

Sa balkona na 14. katu zgrade na Zaloškoj cesti, moj susjed Slovenac pokazao mi je crkvu Sveti Urh i brežuljak koje je bilo sjedište domobrana 1943. nakon kapitulacije Italije i gdje su oni držali svoje zatočenike koje su redovito vodili na strijeljane na drugu lokaciju.

Među tim nesretnicima bila je i majka mog domaćina koju su domobrani dvaput vodili na strijeljanje i pukom slučajnošću dvaput preživjela, što je ostavilo trajne posljedice na njeno psihičko zdravlje.

Neki današnji izvori „pripovijedaju neku drugačiju priču“ u kojoj domobrani ne strijeljaju nedužne ljude i prema kojima su „svo zlo svijeta“ bili partizani komunisti koji su prisiljavali muškarce da protiv svoje volje stupaju u partizanske formacije i bore se ne samo protiv njemačke i talijanske okupacijske sile već i protiv pripadnika svojeg slovenskog naroda, vaših straža, bijele garde i domobrana.

Tema dovoljno zapletena ali meni zanimljiva, što će vjerojatno zahtijevati dublje proučavanje tog dijela ljubljanske povijesti 2.Svjetskog rata i obilazak svih tih lokacija da se na samom mjestu tih tragičnih događanja pokuša razumjeti što se tamo događalo.

 

Piše: Veljko Ivančić