Grožnjanski kras

28.06.2022

Grožnjanski kras

Grožnjanski kras

Nad Grožnjanskim krasom nadvile  se jutarnje  prozirne magle koje  plutaju modrikastim proplancima. Pod nogama kamen. Sa svih strana kamen. Visoke stijene pocrnjele od vjekovne ustajalosti. Prošlost izviruje iz duplja napuštenih prozora, a tišina predvečerja mami misli na davninu. Vjekovi su za nama.   Što se zapravo izmijenilo na ovom krasu? Ambijent krasa ipak je jedinstven poticaj sjetnih razmatranja; o prolaznosti ovog svijeta i neumitnosti mijene. Tvrd prkosan kamen, koji nijemo govori. Tu su stupali vojnici, sluge germanskih markgrofova, gazile čizme rašporskog kapetana, vjernog sluge »kraljice mora», austrijski vojnici, fašistička čizma. Mjesta su to raznih sastanaka, rastanaka i tuge, radosti i smijeha. Sve je to prošlo, ali kao da je i ovom krasu prošlo vrijeme. Hoće li se uspjeti produžiti život ovom oronulom starcu.

                Neprirodno poredana sela, ako ih se tako i može nazvati, uz asfaltni put što vodi od grožnjanskog raskrižja preko Martinčića, Dubaca, Altina, Boškara, Poropata, Šaina i kako se sve ne zovu sva ta minijaturna sela, sve do zaboravljenog Završja. Nijedan kut Bujštine ne nudi kao na dlanu svoju prošlost kao ovi krajevi. Ona izvire iz svakog prozora, iz dima dimnjaka iza ovih malih neuglednih hrastića. Nigdje se ne može pronaći toliko napuštenih izvornih istarskih kuća čije je kamene zidine već odavno  prekrila mahovina, a iz čijih razbijenih prozorskih okana izbija trpki miris memle.

                Kada su Slaveni naselili ove prostore, teško je odgonetnuti. Na ovom krasu sačuvano je do današnjih dana mnogo pjesama, priča, legendi i narodnih običaja koji povezuju ove krajeve sa Liburnijom i dalje sa Hrvatskom. Ipak ima i običaja koji nisu poznati na liburnijskom području. Ovo se odnosi na «prporuše» - običaj koledanja i dozivanja kiše. Vjerojatno su taj običaj u ove krajeve donijeli prvi doseljenici. Božićni i uskrsni običaji, svadbeni običaji, krijesovi ili pak praznovjerja imaju praslavensko obilježje. Mnogo od tih običaja Hrvata poprimili su i Talijani i to ne samo u selima već i u gradovima. Tako npr. krijes Talijani zovi «kresnica». Najbliža je pretpostavka da su ovi krajevi naseljeni Slavenima još u VIII. st., a druga kolonizacija Slavena na ova područja odvijala se tijekom XV. st.

                Selo se mijenja jer ono ne može odoljeti snazi vremena. Poslijeratni egzodus i tranzicijske prilike ovim selima zadali su teške nenadoknadive rane. Sva sela osim malog broja imaju hrvatska imena. Neka sela broje tek po jednu ili dvije obitelji. Rijetka imaju više obitelji. Najveće selo na krasu su Martinčići. Još 1946. g. u selu je živjelo 109 žitelja, a 1961. godine 5 obitelji sa 33 stanovnika. Na čitavom ovom području Krasa 2011 godine živjelo je 140 stanovnika a 2021. g 112. Većinom u ovim razbacanim selima živi staračko stanovništvo. Već odavna zatvorena je škola u Martinčićima (1961. g.) i to prva hrvatska škola na ovim područjima. O tome, da je tu otvorena prva hrvatska škola nema nikakvih obilježja. S nestankom najstarijih žitelja o tome će se prestati i govoriti. Nema nikakve ploče ili obilježja na zgradi koja odolijeva vremenu i u sebi čuva tajne prvih slova, prvih hrvatskih  službenih riječi na ovim prostorima.

 

¨       Istarska kuća

Unatoč tome što je vrijeme opustjelo ove krajeve, na tim prostorima još uvijek se mogu pronaći tipična istarska arhitektura, tipična istarska kuća. Nalazimo ih posvuda po  opustjelim selima. Na ovom su krasu sve kuće  sagrađene od kamena pokrivene žljebnjacima. Najviše ima jednokatnica dok se rjeđe  mogu pronaći dvokatnice. Zidovi su od kamena koji su  povezani  običnom navlaženom zemljom . Krovna je konstrukcija građena od hrastovih greda spojenih velikim drvenim klinovima. U jednokatnicama kuhinja je obično na katu i u nju se dolazi kamenim stubama zvanim baladur, baladir ili shod. Obično je stubište imalo kamenu ogradu, ali nije bila obvezna. Uz kuhinju se nalazi spavaća soba, a u prizemlju konoba za čuvanje vina ili ostalih proizvoda. Tavan su nazivali «šufit». Ako su na šufitu držali žito nazivali su ga «granaja». Sljeme na vrhu kuće nazivaju «kolomba». Djeca imaju svoju sobu a roditelji svoju. Hodnik između sobe i kuhinje nazivaju «sala». Većina kuća imala je obično manju sobu u koju se uvodio gost. Ta prostorija se nazivala «tinel». U tinelu je čistom «tavajom» pokriven stol. Oko njega su «karige». Na zidu je visjelo zrcalo. Uza zid je «vetrina» u kojoj se drži posuđe. Međustropna konstrukcija bila je od debljih tesanih greda, preko kojih su dolazile deblje tesane hrastove daske spojene s gredama drvenim klinovima od drijena. Pregradni zidovi rađeni su od ožbukanog pletera a tek kasnije od cigle. U ovim predjelima, dimnjaci su manje dekorativni nego u ostalim dijelovima Istre, ali su "ognjišća" velika i dekorativna i izgrađena od grožnjanskog kamena. U kuhinji je uz prozor bio smješten «škaf» od bijelog grožnjanskog kamena. U njemu se pralo posuđe. Ognjišće i škaf morali su  sjajiti od čistoće i po tim  se mjerilima vrednovalo  gazdinstvo. Oko kuće postojalo je dvorište ili «kota». U jednom kutu dvorišta je ograđeni prostor «trzna» sa sijenom. Tu je i kolnica koju nazivaju «tetoja». Prostor pred vratima nazivaju «postrižje». U gotovo svakom dvorištu u prijašnje doba bila je kamena stupa s drvenim batom za stupanje kukuruza i krušna peć. Manje količine kruha pekli su pod čripnjom na ognjišću, a u dvorišnoj peći pekli su po nekoliko kruhova odjednom… Zahoda u seoskim kućama uopće nije bilo. Niti uz kuću, niti negdje iza kuće, uzaludno je bilo tražiti i najprimitivniji zahod.

Tekst Zlatan Varelija