Homage Bukaleti

04.07.2021

Homage Bukaleti

U ovom se kraju iz bukalete nikada ne pije voda ili neko drugo osvježavajuće piće, već isključivo vino
Nekako u ova doba jematve, kada sve miriše na grožđe, misli mi odlutaju ka bukaleti. Je li to zbog toga što će sokovi ove glagoljive biljke završiti ponegdje u bukaleti, ili zbog nečega drugog? Priča o bukaleti je ujedno i priča o ispijenom vinu. Ona je oduvijek kod istarskog seljaka imala posebno značenje, možemo s pravom reći, kultni status. Danas polako ustupa mjesto malenoj staklenoj čaši. S njom se slavilo rođenje, sklapanje braka, bila je prisutna svugdje gdje se sviralo i pjevalo. Ne možemo zanemariti i njenu prisutnost i u najtežim i najtužnijim trenucima. Uz istarskog seljaka bila je nadohvat ruke u bolest, smrti i karminama. Opjevana u pjesmama, ona je pratila Istranina od rođenja do smrti. Nekada se u Istri, pa i Bujštini pilo iz zdjele (zdile), posude izrađene od drva. No, to je bilo davno. Zdilu je potom naslijedila bukaleta.
A gdje su se nalazile te tvornice bukalet? Početkom stoljeća, u svojim krstarenjima Bujštinom, o ovom starom obrtu nešto više kazivala mi je o tim vremenima 93-godišnja Josipa Zubin iz istoimenog sela, poviše Mirne „Najprija smo hodili po zemju doli poli Mirne, poli Salinah (zaseok neposredno uz rijeku.). Donese se zemja i prosije se na fino sito ud palente. Pak se gre umisit. Z nogon se misi, da bude dobro umišana. Kada se to umisi, lipo se uzme makina u ruke na kojoj se dela lonac. Kad je lonac umišan, triba najmanje misec dana da se osuši. Potle toga ga se da u peć, mi velimo u fornažu. Nitko nije radio takve lonce i bukalete kao naši stari“, dalje nastavlja Josipa. „U selu danas nema nijednog lonca, niti čripnje, a kamo li bukalete. Sve je njih zamijenilo industrijsko posuđe. Danas bukalete kupujemo ma merkate ili u trgovinama koje ih prodaju. Ali i njih ima sve manje“, završava svoju priču Josipa.
O bukaletama postoji niz priča i anegdota. I dandanas se po krajevima Bujštine priča jedna od njih iz ne tako davne prošlosti. Jedno veselo društvo, poslije neke zabave, onako dobro pod gasom, navratili do Tonija Altina iz sela Altini nedaleko Martinčića. Kod ove obitelji oduvijek se moglo popiti vina iz bukalete. I dođe društvo u konobu kod Tonija, a on im ponudi da popiju još jednu bukaletu. Društvo pristane. „Ma, još jednu, neće nam ništa škoditi“, pomisle oni. Ali Toni Altin im donese bukaletu od više litara, punu terana. „Ma gdje je takvu našao“, ote se društvu. I tada započne priča: „Ma, ča si ti munjen. Pa vidiš koliko smo ve spili, ma smo već pijani“. Toni im je reka: „Ma ste obećali jenu bukaletu, ona je tote, morate je spit“. Ali društvo je popilo svo vino iz bukalete s opravdanjem, kada smo već zakasnili doma i tako ćemo kasniti, pa ćemo barufu dobiti sada ili kasnije, i tako nam je svejedno.
Posebno je mjesto bukaleta zauzimala u svatovima. Moralo je biti što bolje vino i što veća bukaleta. Bez pune bukalete nisu muzičari započeli svirku, niti pjevači pjevati. Bukaleta je kružila od ruke do ruke. I svaki je popio ako ne malo, onda malo više, sve dok se nije ispila. I tako redom. Vino se pilo iz bukalete i na najtužniji dan. Sve one koji su dolazili odati počast mrtvacu ponudilo se bukaletom. Prije pokopa, dok se stražarilo (čuvalo mrtvoga) pilo se iz bukalete. Ali strogo se pazilo da vino toči i bukaletu nudi osoba koja nije rod umrloga. I na dan pokopa i na karminama pilo se iz bukalete.
Ona je imala strogo svoje mjesto gdje se držala. Ili u konobi na bačvi ili kod ognjišća. Mora se znati da je vino za istarskog seljaka bilo ujedno i hrana. Danas se rjeđe može popiti i pojesti tradicionalno istarsko jelo koje se posluživalo u bukaleti- istarska supa ( sastojci: crno vino -teran, kruh oko 150 g., šećer 50 g., maslinov ulje 1 žlica, papar na vrhu noža). U bukaletu staviti malo temperirano vino, dodati šećer, ulje, papar i popržene ploške kruha koje su se pekle na ognjišću. Uroniti žlicu i poslužiti društvo. Dobro je bukaletu držati na ognjišću, ne baš uz vatru ali da se vino uvijek temperira. Supa je još od davnine karakteristika istarske hrane. Posebno prija u hladnim zimskim večerima, kada se na otvorenom ognjišću može ugrijeti vino i popržiti kruh.
Taj vrč na kojem je obično pisalo: Pij Jure, Pij Mario ili slično, ujedno ima i svoj sociološki značaj. Ona je simbol zajedništva istarskog seljaka, koji je zajednički obrađivao ovo malo škrte zemlje, zajedno orao, sijao, kosio, brao plodove i onako umoran poslije teškog rada u društvu iz bukalete pio, koja bi obično kretala od ruke do ruke, od usta do usta. I baš taj kontakt ruku i ispijanja iz jedne bukalete davala je smisao zajedništva. I dandanas se sjetim riječi jednog ostarjelog seljaka koji mi je, dok mi je pružao bukaletu govorio: „Vidiš, danas se pije iz čaše. Malene, od jednog dl, u koju se utoči malo vina i tada se čaša nekoliko puta obrne, vino pogleda prema svijetlu i otpi gut. To je kao da piješ sam, a piti iz bukalte, je piti zajedno s društvom i biti u društvu. Kako propada društvo i zajedništvo, tako odlazi i naša bukaleta u našu istarsku povijest.
Slušajući priče o bukaleti, čovjek ovdje spoznaje da se ovdje radi o komunikaciji, razumjevanju i zajedništvu. I svi oni koji znaju da je ispijanje vina iz bukalete, ujedno i duh zajedništva, drugarstva i prijateljstva Da je na spomen ove riječi to priča o ljubavi i životu. A ujedno i odgovor na stanje našeg duha: da je najljepše popiti vino iz bukalete.!
Tekst : Zlatan Varelija
fotografije arhiv autora