Homage jednoj tvornici

05.07.2021

Homage jednoj tvornici

Manzutto je imao viziju, a Podravka profit

Rijetki su primjeri da se homage piše jednoj tvornici. Obično je namijenjen ljudima. Ali ova tvornica je kao i ljudi, rođena je prije točno 110 godina i ovih je dana na umoru.
Pogon za preradu rajčice u Umagu svjedok je razvoja grada, kao i šire Bujštine. Kroz svojih 110 godina, aktivni je sudionik industrijskog razvoja ovog kraja. Nije on samo pionir razvoja već je i prvi manufakturni pogon koji je otvoren daleke 1911. godine. I nije ju odnio niti Prvi svjetski rat niti mrak fašizma, nije je odnio niti Drugi svijesti rat, niti mrak socijalizma nije je odnio niti Domovinski rat, ali započela ju je ruinirati tranzicija da bi je odnijela apartmanizacija i rentijerstvo.
Umag je u svojem razvoju oduvijek bio okrenut svojoj crvenoj zemlji. Početkom 20. st. ova je zemlja davala obilan urod povrća. Blizina luke, jeftina radna snaga i sirovine inicirali su da 1910. god. nekolicina talijanskih akcionara poduzetnika, okupljenih oko Pietra Manzutta («Manzutto d.d.») nabavljaju dva rabljena kotla u Genovi za preradu rajčice u koncentrat koje potom dopremaju u Umag. Usporedno, otkupljuju proizvodne zgrade, koje se i dandanas nalaze na istim lokacijama. Kotlovi su dopremljeni morskim putem iz Genove do Umaga. Iz umaške gradske luke, koja se nalazila u blizini buduće lokacije pogona, kotlovi su prevezeni pomoću valjaka i niskih kola koje je vuklo 24 pari velikih istarskih volova. U početku je tvornica bila cestom podijeljena u dva dijela jer je tim putem prolazila cesta od luke do klaonice. U toku 1912. godine montirani su spomenuti kotlovi i izvršene su sve ostale predradnje tako da je s berbom te iste godine započela i proizvodnja rajčice u koncentrat. Tvrtka Manzutto d.d. proizvodila je u prve tri godine svojeg djelovanja samo koncentrat rajčice. Taj se koncentrat najprije kao poluproizvod u toku sezone branja rajčice pulpirao u drvene bačve, a tijekom godine punio uglavnom u limenke. Značajno je da je pogon za preradu rajčice prva veća manufakturno-industrijska radionica u ovom dijelu Istre i oslanjala se na svoju agrarnu okolicu gdje je poljoprivredna proizvodnja imala dugu tradiciju. Tek 1913. godine otvara se u Novigradu mala destilerija rakije i pogon za proizvodnju soda - vode. Tijekom Prvog svjetskog rata proizvodnja nije prestala. Dapače i povećala se, obzirom za sve većom potrebom ovog artikla. Krajem rata i raspadom Habsburške monarhije kao i raspadom dioničkog društva Manzutto, pogon prestaje privremeno s radom Ali već 1919. umaški pogon kupuje talijanski posjednik i poduzetnik Sanquinetti i 1923. godine montiraju se novi kotlovi za preradu rajčice i druga oprema, kapaciteta do prerade 30 tona u 24 sata. Nova tvrtka dodaje u proizvodnju i preradu ribe čime se konačno valorizira i duga tradicija ribarstva u ovom kraju. U početku, 1912. godine, u pogonu je radilo 12 radnica i 6 radnika da bi već 1918. godine broj proizvodnih radnika iznosio oko 200. Po podacima iz 1923. godine, broj uposlenika iznosi 80, a oko1936. godine preko 400 radnika. Razdoblje između dva svjetska rata predstavlja snažan uspon umaške tvornice, koja postaje jedna od najvećih tvornica u ovom djelu Istre. Zbog povećanja proizvodnje grade se nove hale koje su i do današnjih dana služile za proizvodnju. Neposredno pred Drugi svjetski rat, gradi se i glavna hala u kojoj se i do današnjih dana obavljala sva osnovna proizvodnja ove tvornice. Oko 1938. godine, umaška tvornica za preradu povrća i ribe dolazi u sastav velike poznate prehrambene industrije «Arrigoni» iz Izole. Promjena vlasništva donijela je u tvornicu niz novih investicijskih zahvata koje su pospješile proizvodnju. Započinje se s proizvodnjom marmelade, sokova i nekih prerađevina voća. Najveći dio sirovina za ovu proizvodnju dopreman je sa teritorija Bujštine, nešto Poreštine, a nešto brodovima (bragocima) iz Akvileje. U povratnoj vožnji bragocima iz doline Mirne i područja Savudrije, otpremana je šećerna repa u Veneciju na preradu šećera. U sastavu tvrtke «Arrigoni» umaška tvrtka nastavlja proizvodnju i poslije Drugog svjetskog rata sve do rješavanja tršćanskog pitanja. Pedesetih godina, tvrtka zapošljava 300- tinjak radnika, ali već 1953. godine započinju značajne promjene.
Nakon rješavanja pitanja slobodne Zone «B», Umag je s okolicom postao samostalna općina u sklopu FNRJ i počeo se razvijati u novim društveno-političkim i ekonomskim uvjetima. U prvim godinama, pogon nastavlja s radom i sa istom proizvodnjom u kojoj radi preko dvjestotinjak radnika. Ipak, novi odnosi i nove granice, kao i loše rukovođenje, doveli su do čestih kriza u to doba. Poslije odvajanja od Arigonija, samostalni pogon za preradu voća, povrća i riba u Umagu dobio je početkom 1953. godine novo ime: Prehrambena industrija «Dragonja». Započelo se s obnovom postrojenja, tako da je 1958. godine uvezena nova linija za preradu rajčice u koncentrate, tvrtke «Tito Manzini» koja je imala dnevni kapacitet od 100 tona. Osim koncentrata rajčice i ribljih konzervi, proizvodilo se i prerađivalo još štošta drugo: marmelade, džemovi, mlijeko. Ovakva, preširoka proizvodnja, dovela je tvornicu «Dragonja» u veliku krizu krajem pedesetih godina prošlog stoljeća. Već 1960. god. uvedena je prinudna uprava, a slijedeće godine prišlo se likvidaciji firme. Nakon likvidacije Dragonje, unutar jednog tvorničkog kruga djelovala su i dalje dva proizvodna pogona. Poljoprivredno dobro «Mirna» iz Novigrada preuzima preradu povrća i voća, dok preradu ribljih konzervi preuzima «Mirna» iz Rovinja. Kako poljoprivredno dobro Mirna 1. siječnja 1963. godine prelazi pod novoosnovani Kombinat Umag, ovom novom kolektivu pripada i umaška tvornica za preradu rajčice. Polako se gasi proizvodnja ribljih konzervi a i pogon za preradu rajčice jednostavno govoreći, samo preživljava. U njemu je u to vrijeme uposleno tek četrdesetak radnika. Godine 1965. broj uposlenika je samo 27, a tri godine kasnije 39.
U to vrijeme već započinju kontakti koprivničke «Podravke» i PIK-a Umag. Prvi opipljiviji kontakt je pismo tadašnjeg direktora Podravke ing. Pavla Gažija, da bi već slijedeće godine bio sklopljen Ugovor o poslovno-tehničkoj suradnji između dvaju privrednih subjekata. U «Vjesniku» od 20. veljače 1969. godine možemo pročitati: «Nakon pripajanja varaždinskog «Kalnika» i «Sane» iz Hoča kraj Maribora, koprivnička «Podravka» dobit će nove pogone u Istri. Upravo predstoji integracija tvornice za preradu povrća PIK-a Umag s koprivničkom prehrambenom industrijom». Od 1. kolovoza 1969. godine umaška tvornica posluje u sastavu koprivničke «Podravke». Prilikom udruživanja u Podravku, umaška tvornica imala je status ekonomske jedinice, zatim OOUR-a koja je najprije djelovao u sklopu RO Podravka Voće i povrće a nakon toga djeluje u sastavu RO Podravka – Industrija hrane». U to vrijeme tvornica narasta sa 44 zaposlena na 149 stalno zaposlenih, a na sezonskim poslovima ponekad je radilo i preko dvjestotinjak radnika. Početkom tranzicije i pogon kao da zastaje. Radi se, ali već tada se osjećaju nadolazeći problemi. Pogon se transformira, radnici otkupljuju dionice koje dobivaju sukladno zakonskim propisima, ali proizvoda ima sve manje. Gase se pojedine linije proizvodnje i vrlo malo se ulaže u obnovu proizvodnje. I danas, početkom 2008. godine kao da je tvornica na svojem početku. Neki su već poodavna za to da ovog «starca» treba eutanizirati i samo čekaju povoljan trenutak da to i učine.
Na Umaštini, tranzicija je u devedesetima odnosila tvornice poput vihora. Umag je preko noći ostao bez svojeg mezimca PIK-a, ugasila se tvornica poznatija pod imenom Elegant, zatim je nestala Tvornica cementa a sada je polako na izdisaju i ovaj starac koji svjedoči o industrijskom razvoju ovih krajeva. Neki od oslonaca industrijskog razvoja samo još životare, kao: «Istra auto» d.d. na čijim prostorima, ovog nekad autoprijevozničkog giganta, sada niču novi stanovi i apartmani. Velebna zgrada nekadašnjeg «Mlinotesta» u centru grada odavna je prazna. Namjesto novih radnih mjesta niču novi apartmani i stanovi. Govori se da u gradu na svakog građanina dolazi jedan stambeni objekt. Po tome izgleda da se Umag naglo razvija, kroči s novim pogledima u nazovi bolji svijet. A gdje su ljudi? Za zimskih bura vlada posvemašnji mir, ovih, nešto oko sedam tisuća žitelja i isto toliko stambenih jedinica tada utonu u duboki zimski san, sanjajući i nadajući se da će stambeni objekti donijeti neki novi pomak. Uzaludno se nadati!

Tekst Zlatan Varelija