Istinita priča iz života kao darak za Dušni dan

31.10.2021

Istinita priča iz života kao darak za Dušni dan

Povratak

Ništa slađe i draže Ivani i Kreši nije bilo doli popiti kavicu nakon ukusnog ručka. Ivana je bila Dalmatinka pa je u miraz Kreši donijela i svoje umijeće pripreme dalmatinske spize. A Kreši, kontinentalcu to nije teško padalo na želudac. Obožavao je plavu, morsku kuhinju. Ali danas je bio Uskrs i Ivana je, običajno, ispekla janjetinu s mladim krumpirima. Siti su se zavalili u fotelje te uz domaću i blagoslovljenu pincu srkali kavicu. Bila je ovo njihova prva proslava Uskrsa bez prisutnosti djece. Odveli su ih prošli vikend k njezinim roditeljima na more da tamo provedu proljetne praznike. Ne viđaju ih nono i nona često tijekom godine i svaki dan proveden zajedno trebao im je biti najveći blagdan. U odsustvu klinaca Ivana i Krešo osvijestili su da još od njihova dolaska na svijet nisu uživali jedno u drugom kao u proteklom tjednu. Treba tu ljubav povremeno osvježiti bili su suglasni u toj nakani. Pa ipak, Ivana je iznenada rekla:” A što misliš da se zaletimo do staraca i klinaca pa ih iznenadimo? Ipak je Uskrs naš najveći kršćanski praznik.” Dijelio je Krešo njezino mišljenje, ali nije htio prvi to predložiti znajući koliko je žudjela da provedu nekoliko dana sami.
-Treba nam tri sati vožnje do mora jer danas neće biti gužve na auto-cesti, rekao je kimajući.
-Ubacit ćemo samo par krpica i napuniti nesesere, kazala je Ivana ustavši hitro s osmijehom, poljubivši ga u čelo. Pospremila je stol i krenula prema sobi u potragu za putnom torbom. Otvarala je ormare i slagala u torbu ono najnužnije od odjeće. Cvrkutala je u sebi kao ptičica od sreće. Potrajalo je to pretresanje ormara nekih desetak, poletnih minutica, a onda je s torbom ušla u dnevnu sobu i zatekla Krešu da leži blijed kao kreč na kauču. Osjetila je veliku nelagodu, no kontrolirala se i zbunjeno ga upitala: “Odustao si?” On je ukočen, stisnuta pogleda, s grašcima znoja na čelu jedva pustio glas iz sebe, ali još pribran procijedio: ”Ivana, ne osjećam se dobro. Nemoj se uspaničiti. Nazovi hitnu pomoć. I slušaj sve moje upute” ispresijecano je govorio kao da su mu riječi teške nekoliko tona. Davao joj je upute u kojim ladicama su njegovi osobni dokumenti, gdje stoje sve uplatnice za režijske troškove, uplatnice i ugovori s bankom za stambeni kredit, kreditne kartice, štedne knjižice i svi ostali papiri koji se tiču financiranja kućanstva o čemu je on kao glava kuće brinuo. Ivana je bila upoznata i konzultirana o svemu, ali Krešo bi onako, kao tradicionalni muž, sve to odrađivao u praksi. Ustvari, imala je sreće da je njezina jedina briga bila trošiti novac, za kojekakve potrepštine. Ovo ili ono. Sve što zatreba, pa i na otmjenu garderobu s potpisom svjetskih modnih kreatora, namijenjenu za neka specijalna događanja ili domjenke. Krešo je bio priznati profesor i kardiokirurg u KBC-u te je bio pozivan na brojne svjetske zdravstvene kongrese i kretao se u visokim, elitnim krugovima. Zato je danas nedvojbeno, u sebi prepoznao simptome infarkta, simptome o kojima je toliko znao iz teorije i prakse, pa je Ivanu s razlogom stezalo od patnje oko grudi i podrhtavala je kao nemoćan listić na vjetru, dok se on mučio izgovarati što joj je činiti. Zar je moguće da se upravu njemu to dogodilo da postane pacijent kojemu ne može pružiti nikakvu pomoć? Zatekao se na drugoj strani zle kobi. I bio svjestan svega što mu se događalo dok su se bolovi u prsima intenzivirali. Kola hitne pomoći dojurila su za nekih pet minuta. Na nosilima su ga ukrcali u vozilo, a Ivana je uz liječnika i medicinsku sestru, hipnotizirana, u nekoj drugoj dimenziji sjela uz njega. Operacijska sala u KBC-u bila je pripravna za težak zahvat na srcu. Upravo onakav u kakvima se Krešo specijalizirao godinama i postao najbolji među kolegama. Najveći problem koji se pojavio na odjelu što tog uskršnjeg dana nisu mogli doći žurno do kardiokirurga. Mnogi su liječnici otputovali izvan grada na odmor. Dojurila je usplahireno njegova dugogodišnja kolegica Neda i to s turbanom na glavi, odnosno ručnikom omotanim oko kose u formi turbana. Baš je oprala kosu kadli joj je zazvonio telefon i pozvali su je da hitno dođe na intervenciju jer je Krešo doživio srčani infarkt. Sve je bilo spremno za početak operacije. Ivana je ostala sama ispred staklene pregrade koja ju je dijelila od netom uspavanog Kreše u sali. U šoku i nevjerici obujmila je i grlila veliki stup u hodniku, jedini oslonac u tom trenutku u kojem joj je tlo izmicalo pod nogama. Zemljina kora bila je mirna, ali zato se Ivana tresla kao da je zagrlila strujni krug, a ne nosivi stup. Njezin su život sekunde dijelile od obiteljske katastrofe. Ugledala je u jednom trenu u operacijskoj sali, ravnu crtu kako se zlokobno proteže na velikom aparatu uz operacijski stol i čula njegovo odvratno pištanje, a na licima medicinskog tima, unatoč maskama na licu, mogla je nazrijeti izraz zaprepaštenja. “Izgubili smo ga…”čula je tada Nedine teške riječi. Ustrašeno se priljubila još snažnije za stup, a bujica vrelih suza sjurila joj se niz lice, pa je stala cijelim bićem očajnički ridati. Otkliznula je onda niz stup kao da je namašćen, zatvarajući oči pred istinom. Ne pamti koliko je bila u takvom rastrojenu stanju, ali činilo se cijelu vječnost, kad je iza tamne zavjese svojih vjeđa, odjednom Ivana osjetila da se u nju uvlači neki fluidni spokoj i blaženo se razlijeva tijelom do svake periferne stanice, da bi istodobno začula umirujuću glazbu pjevačkog zbora koji je uz pratnju harfe, milozvučno izvodio anđeoske psalme. Zvuk koji je dopirao do nje spuštao se iz daleke visine, ali boja glasova bila je tako jasna i učinilo joj se da se zbor nepoznatih pjevača kreće prema njoj. Ali umjesto toga, Neda je radosno  uzviknula: “Vratio nam se Krešo, vratio!” I anđeoski su pjevači utihnuli. U tom su se trenutku pojavile odnekud i dvije medicinske sestre s odjela, uhvatile Ivanu pod ruke tješeći ju da je ono najgore prošlo. Po završetku operacije, Neda joj je priznala kako joj je to bio jedan od najgorih i najtežih zahvata, ali je Krešo sada stabilno i izvan je životne opasnosti. “Imao je sreće, kao i mi s njime. U medicini se događaju čuda. Smatrajte uskršnjim čudom da je sve to preživio” isticala je Neda.
Nekoliko dana nakon operacije, čim se Krešo pribrao, dvojeći, hoće ili neće, obratio se s dozom opreza Ivani, znajući da je njoj najpoznatije koliko je on rigidan znanstvenik, koji za sve pojave u medicini, pa i za fenomene, ima stručno i iskustveno objašnjenje.
-Ivana, znam da sam doživio kliničku smrt. No moram ti priznati da je to bilo nešto najdivnije u mom životu. To duhovno putovanje je neopisivo prepričati. Napuštao sam svoje tijelo, ostavljajući sve terete i tjeskobe u njemu, da bi neki moj drugi Ja oslobođen te boli iz tjelesnog oklopa, blaženo lebdio poput oblačaka nekim dugačkim prolazom prema blještavoj svjetlosti na kraju tog puta. U tom blaženstvu čitavo me vrijeme pratio anđeoski zbor svojim milozvučnim glasovima što su me ispunjavali nadom da ulazim u neku bolju stranu života. Možda je to bio raj. Onda se na vratima te svjetlosti pojavio blagi lik moje pokojne majke koja me zaljubljeno motrila i zatim uhvatila za ruku kao da mi želi reći:” Sine moj mili još nije kucnuo tvoj čas. Nisi dovršio sve poslove na zemlji“ i odgurnula me od sebe svom silinom, toliko snažno da sam iznenada osjetio fizičku bol, težak hropac i težinu vlastita tijela. Znao sam da sam opet u njemu. Bio je to povratak u stari život, pričao je živopisno i bez patetike Krešo, ipak u nevjerici što je proživio. I bio je svjestan svega, no ovoga puta njegova znanost i stručnost nisu imale objašnjenje za tu pojavu. Dogodilo mu se, ustvari, čudo, a za to ne postoji nikakvo znanstveno objašnjene. Potvrdu svojoj vjeri i milosti uskrsloga Isusa koji je vratio život Kreši na sam Uskrs, potražila je Ivana u stvarnosti. Htjela je biti sigurna je su li oni milozvučni glasovi koje je slušala grleći stup bili ljudski pa se stoga sljedećeg dana nakon operacije uputila u KBC na zadnji kat na Odjel Otorinolaringologije potražiti odgovor. “Je li moguće da su ovdje neki pacijenti, možda kakvi glazbenici uvježbavali glasove jučer i pjevali?” nesigurno je pitala. I da nije bila Krešina supruga, i da on nije doživio infarkt, pomislili bi na odjelu da je žena skrenula. Ovako su sve još pripisivali njezinu stanju šoka.
Zato je nakon Krešina ispovijedanja proživljenog Ivana povjerovala u svaku njegovu riječ, osobito u anđeoski zbor koji je njihovu ljubav i duhovnu bliskost povezao u bivanju i nakon ovog zemaljskog života u kojem ljudi ograničeno tavore u svojoj racionalnoj dimenziji, gubeći se u materijalističkom ludilu. Misleći da su intaktni od nekog drugog oblika života, odnosno smrti. Ivana i Krešo su imali tu veliku sreću promijeniti optiku gledanja na sve životne prizore jer su anđeli premrežili granice između njihova ovostrana i onostrana života.
Piše: Sanja Bosnić