Ivu kakvog ne poznajete

29.04.2022

Ivu kakvog ne poznajete

Ivu kakvog ne poznajete

Ivo Balentović (25. travnja 1913 – 4. kolovoza 2001.)

Ovih dana navršava se 109. godišnjica rođenja čovjeka koji je neopravdano zaboravljen, iako  je svojim doprinosom u književnom stvaralaštvu Lijepe naše ostavio niz neizbrisivih tragova. Listajući stare anale našao sam tekst danas pokojnog Stelia Prodana koji je godinama drugovao s Ivom. Evo što ON piše:

 

Obzirom da nisam ni književnik ni književni kritičar, nemam namjeru govoriti o djelu Ive Balentovića. No, kako sam se dugo s njime poznavao i družio, a i prijateljevao, želim ovaj cijenjeni skup upoznati s nekim detaljima o Ivi kakvoga možda ne poznajete.

Koristim priliku da se zahvalim organizatoru na pozivu, a ujedno izra­žavam zadovoljstvo što je MH Županja danas postavila spomen-ploču na nje­govu rodnu kuću. Ivo Balentović je među ostalim bio i osnivač MH Umag 1966. godine, i mi smo mu spomen-ploču postavili na njegov umaški dom u kojem je živio četiri desetljeća, pred dvije godine. Bio sam među prvim osni­vačima tadašnjeg umaškog ogranka, ove najstarije kulturne udruge u Hrvata i prvi tajnik ove udruge bio je Ivo Balentović. Ustvari, tek od tada poznajem Ivu, iako smo gotovo istodobno došli u Umag, a ja radio svega pedesetak metara od njegovog doma, Upoznao sam ga kao soboslikara, ili kako bismo mi rekli po domaću "pitura", kako sa skalama i priborom luta po gradu i pi­še reklame. To mu je bio kruh i time je prehranjivao obitelj. Kako sam kas­nije saznao, on je kvalifikacije za taj zanat stekao u Bosni, gdje je dobio za­poslenje u tvornici namještaja, obzirom da u rodnom mjestu nije mogao dobiti posao. U tvornici je, naime, naučio miješati boje jer je radio na zaštiti namještaja. Interesantno da mu je to dobro došlo jer je uz književnost imao i drugi hobi, bio je i uspješan slikar. U svom svestranom književnom opusu Ivo je bio i uspješan pjesnik. Među ostalim, on je napisao i dvije pjesme o Umagu. Jednu ću vam i pro­čitati, ne zato što je ona posebno vrijedna, nego što je ona i uglazbljena, ivo je upoznao jednog bečkog kompozitora i od tog prijateljstva nastalo je pet--šest kompozicija o Umagu i Istri. Tom Berger je muziku napisao na tekst Ive Balentovića i ovi tekstovi su dvojezični. Od obitelji smo tek sada dobili te kompozicije. Ako stručnjaci muzičari kažu da su kompozicije vrijedne, tiskat ćemo ih u svojoj publikaciji. Kažu da je jedna od ovih, ona o Umagu, dobila čak i neku nagradu, i to u Ateni. Pomalo čudno, a možda je i istina. Uosta­lom Beč - Umag - Atena nisu tako daleki. Život nije mazio Ivu Balentovića. No, on je bio isuviše ponosan, a po­nekad i slab diplomat, pa je njegov objavljeni opus daleko manji nego što je zaslužio. Sjećam se njegovih dopisivanja, svađa s izdavačima. No, uvijek je imao svoj stav, pa i na svoju štetu. Primjer njegove upornosti su njegovi "Susreti". Ovaj časopis je sam tiskao, pisao, uređivao, slao čitaocima. Ukratko, radio je sve. S pravom se može reći "sam svoj majstor". Na poštu je uvijek išao svojim legendarnim biciklom, nosio svoje časopise i knjige i slao ih kupcima, izdavačima i prijateljima. U kasnim godinama više je bicikl gurao nego se njime vozio, ali torba puna knjiga uvijek je visila na ramu bicikla. Nije ga ni zdravlje baš mazilo. Tako je, između ostalog, imao problema s vidom, pa je operirao oko. To mu nije smetalo da piše, ali je ponekad bilo nešto i nemoguće. On je po prirodi htio sve sam, pa je među ostalim bio i lektor i korektor našeg povijesno književnog "Zbornika Bujština". Korek­turu smo mu naprosto morali oduzeti jer više nije razlikovao točku od zareza.

Pod starije dane imao je problema sa sluhom. Prijatelj gospodin Nikola Đeletović, nabavio mu je slušni aparat. No, Ivo ga je rijetko koristio i slabo bi ga usklađivao, ponekad mu ga se nije ni dalo uštimavati pa je za to uvi­jek bila kriva supruga, iako mu ga je jedino ona uspješno mogla uštimati. No, najčešće je bio kriv kupac aparata gospodin Đeletović, jer je kupio slab aparat, ili su bile slabe baterije. Tako smo za našeg druženja, kad smo išli na kavu ili deci crnog vina (ono nije smjelo biti hladno), uvijek nastojali ići podalje od gostiju jer je Ivo previše galamio. Ivo je živio skromno pa nije čudno da je imao skromni atelje. Zapravo, njegov je radni prostor bila klasična šupa, u prizemlju kuće, hladna i vlažna, pretrpana knjigama i časopisima i u toj zbrci jedino se on snalazio i uvijek nalazio ono što je tražio. Da mu uvjeti budu još i gori, sam se pobrinuo. On je, naime, bio veliki ljubitelj životinja, posebno mačaka, i otuda njegov roman Cirkus. Zato je njegov atelje i bio pun mačaka. Preko noći, a posebno zimi, tu su i spavale. Hrane je uvijek bilo uz radni stol i posjetiteljima nije uvijek bilo ugodno u ateljeu. No, zato je bilo interesantno vidjeti mačke kako uživa­ju. Ljubimac Marko uvijek je imao prednost. Spavao je uvijek na Ivinoj sto­lici. Nije bilo nikakvo čudo ako bi zatekli Ivu u ateljeu gdje radi, a jedna mačka prede mu na ramenu dok druga spava u krilu. Ne sjećam se Ive utučenijeg nego kad mu je neki "prijatelj" otrovao mačke. U vezi s tim ima i jedan zanimljiv detalj. Kako je on živio u staroj jezgri grada, u blizini mora, poznavao se s ribarima. Jedan od njih očito je bio zaljubljen u mačke i oni bi se našli svaki dan poslije ulova. Nijedan škart ribe nije završio u moru, već kao slasni zalogaji mačkama. Njih je bilo tridesetak, a Ivo i njegov prijatelj sve su poznavali po imenima.

 

Objavljeno u Zborniku Bujština 2007.