Izgubljeno blago Bujštine

30.10.2021

Izgubljeno blago Bujštine

Izgubljeno blago Bujštine

 

 

Sudbina istarskih srednjovjekovnih umjetnina bila je huda i zlosretna i nažalost mnogih, tragična. Mnoštva značajnih umjetnina više nema, mnoge od njih su premještene i otuđene. Mnoštvo slika, skulptura, liturgijskog posuđa, pokaznica, kaleža, relikvijara, ophodnih križeva, radova izvedenih u tehnici lijevanja, iskucavanja, filigrana, zlatarskih radova, starih crkvenih spisa i knjiga, iluminacija grafičkih prikaza, služili su kako u crkvenom kultu, tako i u svjetovnom. I ono što je najvažnije, osim umjetničkih uvjeta  zadata im je bila i zakonitost predmeta za uporabu. To blago, ta naša baština, stoljećima je služila našim starima kao okosnica duhovnog ali i svjetovnog života. Neka od ovih kulturnih blaga se danas kočopere po privatnim zbirkama, ne samo u « Lijepoj našoj » već i u susjednim državama  kao i širom Europe. Mnoga od ovih blaga zauvijek će nestati iz ovih krajeva.

O nestaloj « Madoni s djetetom» iz Buja mnogo toga je napisano. Impozantan gotički kip izveden u punoj plastici iz drva visok 139 cm, iako odrezan u visini koljena, nalazio se iznad jedne propovjedaonice u crkvi Sv. Servola ( Buje ). Taj kip koji pripada pisansko-francuskoj sferi, što je svojim utjecajem bila zahvatila europsku produkciju. Posebnu pozornost zaslužuje «Madonina glava». Neobično delikatan oval njezina izduljena lica, mala usta, uzani nos i bademaste oči gledaju nas iz talijanskog «trecenta». Stoljećima se dotični kip nalazio u crkvi sve do sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Otada je takoreći nestao preko noći. Danas je poznato da se spomenuta skulptura nalazi u jednoj privatnoj zbirci umjetnina. Stoga ne treba dvojiti o ovom kulturnom slučaju, jer moralno kulturni imperativ je vratiti «Madonu s djetetom» u Buje.

Još tragičnija sudbina zadesila je ophodni križ iz župne crkve Sv. Lovre iz Kubertona jedno od najstarijih djela te vrste umijeća na svijetu. Načinjen je od pozlaćenog bakra, kao i njegovo arhaično oblikovanje i bizantska tehnika obrade s emajliranim aplikacijama smještaju ga pod konac XIII.st. Jednostavno danas ovog ophodnog križa nema, gubi mu se svaki trag.

Gdje su danas «glagoljaški misali»? Neki od njih završili su i na «Pariškoj konferenciji», gdje se odlučivalo : Čija je Istra? Misali su odneseni u Pariz uz uredno potpisane reverse, sa obvezom da se isti kasnije vrate. Po saznanjima pisca ovih redaka «Misali» su vraćeni do Ljubljane a otada im se gubi svaki trag.

Ne zna se tko je odnio palu s oltara crkve Sv. Primusa i Feliciana u Čirkotima, crkve o kojoj  brine nekoliko žitelja sela i koji su novčanim prilozima obnovili krov. A danas ne znaju gdje se nalazi pala koja prikazuje mučenike. Ona je slikana u ulju, rad je nepoznatog majstora, a tajanstveno je nestala 1997. godine. Iz mnogih crkava koje su napuštene i u kojima se već godinama ne vrše crkveni obredi, nestali su kaleži, kamene krstionice, crkveni inventar, propadaju freske i slikarije. Tko danas brine o vrijednostima jedinstvenog zvonika u ovom djelu Europe u Svetom Jurju, o glagoljskim natpisima u Svetom Silvestru, o freskama Stancije Silić i mnogih drugih? Dužnost čuvanja ovih napuštenih sakralnih objekata, kao i njihovo održavanje pripada društvu i državi, jer dužnost je crkve da se brine za objekte u kojima se vrše crkveni obredi.

Devastacija arheološkog blaga, pogotovu iz brončanog doba pa čak i iz eneolitika iz pećina kojima ovi krajevi obiluju uzelo je maha. Danas nema pećine koja nije opljačkana,  povijesno i arheološki devastirana. Pećine u Serbanima, « pećina na Baršot « i druge, stalno su na udaru nazovi «kulturnjaka». Mnogi kameni predmeti kao i alati koje je upotrebljavao čovjek u brončanom dobu a koji su se nalazili u ovim i sličnim pećinama danas krase stanove i kuće pojedinaca ne samo naše države.

Manje je umjetnički značajno što su sa napuštenih crkava nestale željezne ograde, vrata ili kao što su u župnoj crkvi Sv. Lovre u Kubertonu nestala zvona koja su istaljena, već je pogubno što je nestalo najznačajnije sakralno blago ovih krajeva. Šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća po Bujštini su carevali «emisari» koji su  sakupljali ( grublje rečeno krali) ovo kulturno blago u  i za korist privatnih kolekcionara. Većina ovog umjetničkog blaga nije nigdje bila evidentirana. Abolirati neke crkvene dužnosnike koji su u kritičnim godinama crkve za vrijeme komunističke vladavine bili primorani za dobrobit crkve prodati pokoju značajnu umjetninu može samo vrijeme. Potrebno je i danas abolirati poneke sitne lopove za ukradene željezne ograde, za ukradeno neko kameno zdanje sa ograda, ali ne možemo i ne smijemo abolirati ljude čija je struka umjetnost, ali koji su na bilo koji način u ovome sudjelovali. Danas su oni glavni pobornici za dislociranje ovih umjetnina. Svako dislociranje umjetnina znači oduzimanje čak i presudnih atributivnih, klasifikacijski određenih elemenata u njenoj obradi. Ne treba naglašavati da premještanje znači i neposredno osiromašenje lokalne baštine kraja kojemu pripadaju.

Kao i  u mnogim segmentima ovog društva i na ovom području susrećemo se sa potpunom odsutnošću podataka o brojnim pokretnim spomenicima kulture na ovim prostorima. Sredinom osamdesetih godina do početka devedesetih godina prošlog stoljeća, bilo je oformljeno radno mjesto koja bi se trebalo baviti ovom problematikom Pronađena je i osoba koja je po zvanju a i znanju ove poslove počela obavljati. Ovaj sveobuhvatan posao oko popisa i klasifikacije spomenika kulture bio je započet, ali početkom devedesetih godina i naglo prekinut. Radno mjesto se ukinulo, osoba premještena na banalnije poslove, a o ovome problemu nitko se nije više brinuo.. I kao što je L. J. Borges rekao da baš ništa ne dolazi slučajno, tako  valjda ni povijesna ponavljanja i podudarnosti oko stanja o brizi kulturnih spomenika. Današnje stanje samo je vrijedna kopija stanja šezdesetih godina prošlog stoljeća. A taj preslik nije slučajan. On je proizvod onih određenih i istih struktura društva koji u jednom takvom bezvlađu i kaosu vješto manevriraju i sve su podredili svom vlastitom interesu.

 

Tekst i fotografija: Zlatan Varelija