Je li je, Sveti Jurij nad Mirnom nekada bio Novigrad? , osmi dio

24.06.2021

Je li je, Sveti Jurij nad Mirnom nekada bio Novigrad? , osmi dio

U dolini Valerona

Oko pet kilometara uzvodno od rijeke Mirne, s njene desne sjeverne strane na vapnenačkom vrhu sa kojega se pruža izvanredan pogled na more i ušće rijeke Mirne, smjestio se još jedan mrtvi grad Istre, Sveti Juraj nad Mirnom. U ovim krajevima mjesto je poznato i pod imenom Santi Quaranta. Upitate li mještane Nove Vasi ili Serbana za ovaj lokalitet mnogi će odmahnuti glavom i slegnuti ramenima da im je lokalitet nepoznat. Rijetki su žitelji koji ponešto znaju o samom lokalitetu. Do ostataka kaštela dolazi se iz pravca Nove Vasi i Serbana, pa uz groblje nekih dva kilometara lošim makadamskim putem izrovanim kišama sve do oštrog zavoja na samom kuku. Dalje se mora probijati kroz granje i šipražje da bi se došlo do ostataka kaštela koji je nekada predstavljao grad. U šumarku, obraštenom uglavnom brnistrom, divljim maslinama i šipražjem, naziru se ruševine crkvice, razbacano kamenje nekadašnjeg naselja i sjeverozapadnog ostatka zida nekadašnjeg kaštela. Sa ovog vidikovca koji nije ucrtan u nijednu kartu a nadvio se poput stijene nad tokom rijeke, oduvijek je čovjek želio pratiti svaki pokret na rijeci i uz rijeku.
Nekada se sa ovog kaštela nadgledavala plovidba Mirnom. U doba Rimljana, ali i u ranom srednjem vijeku, zbog drugačijih geoloških prilika, ušćem rijeke Mirne protezao se morski rukavac, te su vojna i druga plovila stizala do današnjih Istarskih toplica pa dalje sve do Buzeta. Rimljani su čak, da bolje odrede plovidbu rijekom, na kamenom rtu postavili i zaseban svjetionik. Današnji utok rijeke Mirne i njena dolina nastali su aluvijalnim djelovanjem rijeke, te su noseći mulj i plodno tlo stvorili današnji izgled doline. Nekada se na ovom prostoru, na utoku rijeke, nalazilo more. Ova dolina poznata je i pod imenom Valeron. I dandanas seljaci pri oranju svojih njiva na ovim prostorima nalaze ostatke morske faune i flore.
Od pamtivijeka je ovaj kraški kuk na rubu doline Mirne bio strateški važan, te su naselje osnovali «gradinarci», pretpovijesni ljudi, pa zatim Rimljani podigli svoje utvrđenje s vojnom postajom u svrhu nadgledavanja plovidbom rijekom i čuvanje puteva koji su ovuda vodili iz unutrašnjosti Istre. Po nekim povjesničarima, ovo je nekadašnja istarska Aemona, prapovijesni Novigrad. Pretpostavlja se da se Aemona nije nalazila na morskoj obali, već na području lokaliteta Svetog Jurja. Geograf Pietro Coppo je u 16. st. zapisao da se lokalitet antičke Aemone nalazi na brdu četiri kilometra daleko od današnjeg Novigrada. S takvom tezom slagao se i biskup Tommasini koji je u 16. st. istraživao mjesto stare Aemone. Iako nikada nije točno utvrđen lokalitet Aemone poznato je da je ona porušena u ratu između Gota i bizantskog generala Narsetea. Po nekima, dio stanovništva je pobjegao i našao utočište na vapnenačkom poluotočiću sa sjeverne strane ušća rijeke Mirne gdje je započeta gradnja novog naselja pod imenom Novezio odnosno današnji Novigrad.
Nakon Rimljana utvrdu Svetog Jurja drže Bizantinci, pa Franci a nazivaju ga San Giorgio in Laymis, očito po obližnjoj crkvici posvećenoj poznatom svecu – vojniku. Grade kaštel koji je imao četiri pravokutne kule. Kasnije, u srednjem vijeku mijenja naziv u Sv. Juraj ili Novezio (a što je ujedno bio i nadimak upravitelja Novigrada). Danas se mogu vidjeti samo dijelovi sjeverozapadnog zida kaštela iz toga razdoblja. Prvotno je kaštel bio sagrađen kao Castello della Regina. U 12. st. pada pod vlast novigradskih biskupa, vjerojatno donacijom Henrika IV. Novigradski biskupi ovaj kaštel 1243. godine vraćaju u ruke običnim ljudima između kojih se ističu braća Vidotto i Fabiano. No samo desetak godina kasnije, 1260. g. kaštel u djelu pripada Momjanu a dio pripada Akvilejskom patrijarhu, budući je dio kaštela prodao patrijarhu Vidottov sin, Almerico. Patrijarh Nikola Luksemburški, kaštel 1357. godine dodjeljuje općini Buje. U 14. st. tijekom okrutnih ratova između Genovežana i Mlečana, kaštel je prelazio iz ruku u ruke. Krajem 14. st prigodom jednog napadaja genovežanskih trupa pod zapovjedništvom Paganina Doria, kaštel je gotovo srušen. Dugo su ostali uspravni samo ostaci dviju njegovih kula.
U središtu kaštela bila je sagrađena tipična romanička crkva s polukružnom izbočenom apsidom slična kapeli sv. Ivana ispod Krasice i Sv. Lovre u Savudriji. Crkvu spominje u svojim zapisima i biskup Tommasini govoreći da se radi o crkvi vjerojatno sagrađenoj početkom 16. st na temeljima nekadašnje crkve sa koje se pruža upečatljiv pogled na Mirnu, a u koju navraćaju putnici namjernici i poneki pomorac. Crkva je imala visoki križ koji je bio vidljiv i sa mora i sa rijeke i služio je kao putokaz mnogim pomorcima. Služila je u crkvene svrhe sve do Prvog svjetskog rata kada je napuštena. Mnogi zamjenjuju ovu crkvu sa crkvom posvećenom svetom Dionizu koja je bila smještena nešto niže, niti dvjestotinjak metara od koje danas nije ostalo ništa osim humke kamenja. Obje su crkve napuštene vjerojatno početkom 19. st. Neko vrijeme su služile u svrhu odmorišta pobožnicima, a poslije zbog siromaštva i nedostatka žitelja u potpunosti su napuštene.
U svojim zapisima biskup Tommasini spominje da se na ovim prostorima nalazile bogate ribarnice, na kojima se vršio otkup riba a kraj je bogat i termalnim vodama koje su često koristili novigradski biskupi. Najvjerojatnije stanovništvo ovo naselje napušta dijelom nakon ratova a dijelom uslijed čestih pojava malarije. Početkom 17. st. nakon haranja malarije ovim poriječjem stanovništvo definitivno napušta ove krajeve uz Mirnu i seli u unutrašnjost prema Novoj Vasi i Brtonigli.

Tekst i fotografije:Zlatan Varelija