"Je li u mome gradu živi čovjek"

01.03.2022

"Je li u mome gradu živi čovjek"

 

Živim u gradu u kojem je zaštitnik, mučenik koji u jednoj ruci drži maslinovu grančicu a u drugoj  grad na dlanu. Kažu da je maslinova grančica znak mučeništva u Kristovoj vjeri

Kolikih zabluda poslije toliko godina nije svjestan ovaj zaštitnik grada. Da može oživjeti odavna bi napustio ove geografske širine. Odselio se negdje daleko put svemira da ne čuje ovaj bjesomučni huk davno izgubljenih ljudskih ideala. Malo je ulica u mojem gradu koje u kojem ima toliko lipa kao u mojoj ulici.  Kažu lipa je simbol Slavena, sveto drvo. Štiti od uroka i zla. Ali kao da u mojemu gradu ona nije ojačala, slabašna je i nejaka.!

U mome susjedstvu iza drvoreda lipa živi nazovimo ga gospodin M, od dana kada je zgrada sagrađena, a ovih dana slaviti će više od šezdeset ljeta. Razgovorljivi stari gospodin kazuje mi da u ovom gradu živi čitav svoj život. Doselio se tu sa roditeljima odmah poslije rata, kada su roditelji u ove krajeve kao i mnogi doseljenici stigli po zadatku. Od kada sam doselio kao dječak u ovaj grad u najturbulentnijim vremenima ovoga grada nitko nikome nije vjerovao. Doba egzodusa bilo je doba šutnje. Danju se šutjelo a noću bi se čuo zvuk motora ili tandrkanje  kola, a ujutro u školskoj klupi nedostajao je jedan od učenika. To su bila neka druga vremena i iz današnje perspektive shvaćam šutnju mojih susjeda i sugrađana. Ali čitavo vrijeme poslije tih vremena nije se mnogo toga promijenilo. Ljudi su dolazili i odlazili, ostajali ali nikada nisu poklonili dušu  ovome gradu. Uvijek sam stjecao dojam da su oduvijek ovdje ljudi išli sami u školu, sami sjedili u razredu, kažu da za njih nikada ništa nije postojalo osim njih samih. Evo govori ljudi ne vole niti prolaziti ispod ovih lipa.  Više vole drugu stranu ulice. Sigurno se pitate : zašto? Kažu da je u starih germana lipa simbol istine i da se pod lipovim stablom nalazi ljudska istina, a moji sugrađani od straha da saznaju istinu više vole drugu tamnu  stranu ulice. A Gupčeva lipa? zapitah ga? Odmahne rukom, ovdje mnogi i ne znaju za nju, a da krenu ispod nje još manje.

Nastavlja priču o unucima i svim promjenama koje su se odigrale kroz ovo vrijeme u mome gradu. Priča mi o njegovim i mojim sugrađanima o mnogim mlađima i sve svodi na nekoliko rečenica. Mnogi moji sugrađani kazuje ovaj gospodin u poodmaklim godinama ne vide stvarne probleme. Probleme koji oni traže u drugima, a ustvari nalaze se u njima samima. Mnogi moji sugrađani nisu dovoljno kritični, jer većina problema rezultat je samo toga što vidimo samo sebe. Svoje Ja ustoličili smo na pijedestal svojega odnosa spram drugog čovjeka. Krivicu uvijek vide u drugima a nikako u sebi.

Živimo u svom svijetu, koji je podređen samom sebi. Nespremni smo na smrt, koja vreba u svakom trenutku. Želimo prevariti samog sebe da smo vječni, da ćemo uvijek biti mladi. Trčimo u nekakve salone pomlađivanja, pomlađujemo izgled, ali duša nam stari s godinama. Sve više zaboravljamo ne sjećamo se sitnica, uzalud tražimo stvari koje smo samo nekoliko trenutaka prije negdje odložili Ta histerija "zdravog života" u potpunosti je okupirala naše živote. Čitav život se hrvam sa životom, i znam da će smrt neminovno pokucati na moja vrata, ali to mi daje moralno pravo za kritički osvrt promjena ljudi i života u ovome gradu.

Pogledaj današnji mladi naraštaj! Oni žive tako da im i na moralnoj razini ništa nije izazov. O temeljnim vrijednostima se više uopće i ne raspravlja, jer svatko ima svoju ljestvicu vrijednosti. Ono što danas mlade zanima postalo je stvar osobnog interesa, a nerijetko je taj interes usmjeren na buduću karijeru. Od ovog nisu amnestirane niti ljubavne veze, koje sve više postaju instrument ostvarivanja osobnih interesa. Već je najznačajniji grčki filozof Platon prije dva i pol tisućljeća opisao maniru življenja koju danas prepoznajemo u načinu življenja mladih generacija u kojem je osnovni moto: "svaki dan prolazi u tome da se ugađa strasti. čas se opija, a čas pije vodu i mršavi, sad radi gimnastiku, sad je lijen i ne mari ni za što. Nikakvog reda i nikakve potrebe nema u njegovu životu" S mojega životnog iskustva s pravom se pripitujem gdje je izvor ovakva načina života u  kojem nalazimo samo goli užitak bez razboritosti osjećaja. Vrlo lako ga je pronaći a krije se u odnosu  nas samih prema drugima. Danas sam samo Ja važan, samo Ja vrijedim, samo sebi grabim, bez ikakva milosrđa prema dugima pa čak i prema obitelji. Moj užitak je moje grabljenje. Ako nemam više ne vrijedim, ako ništa ne znam bolje je za mene.

Već uskoro ovaj moj grad postati će preslik tipičnog američkog "midle of the town" grada. Način mišljenja, otuđenost, zatvorenost, neosjetljivost na probleme, uvuklo se u nas, a kad izgubimo svoje Ja i kada ga nismo u mogućnosti  ustoličiti prestajemo biti čovjekom.  I danas kada nam prijete otkazom, povijamo rep pred poslodavcem, nemamo hrabrosti ustoličiti ono drugo svoje Ja ono ljudsko koje nas razlikuje od životinja. Evo neki dan pa malo podigne glas moj sugovornik zateknem susjede ispod odlagališta za smeće. Odrasli u ovome gradu, završili škole u ovome grade, rade na boljim poslovima u ovome gradu, bolje situirani gdje iznose na odlagalište još uporabljiv namještaj i uporabljivo računalo. Zbog čega to odlažete, više iz znatiželje priupitah? A bolje da nisam. Htjeli smo to prodati, tražili da to netko kupi, ali svi oni ovo kupili u bezcijenje. Pa neka ide u smeće odgovori moja susjeda. Pa što ne poklonite? nastavih dalje. Ima ljudi koji nemaju, a dobro bi im došlo da pokrpaju ionako sitne svoje prihode. Moji susjedi posprdno me pogledaju i odbruse: Neka si kupe, nismo mi humanitarci! Danas su ljudi potpuno zaboravili ono što su nas učili naši stari: „najprije se nauči davati da bi mogao ubirati“

Boli me to što  sam svoju životnu rolu odigrao i iz životnog iskustva moram reći da u mome gradu, a i mnogim njemu sličnim prestajemo biti ono što nismo možda sami odabrali. Pritisak da se nešto poduzme nalik je ovdje praznovjernoj potrebi da napravimo određenu kretnju dok promatramo proces i stanje na koje objektivno nikako ne možemo utjecati. Nisu li danas naša djela upravo ovakve kretnje. Već stara izreka "Nemoj samo pričati, učini nešto" zvuči kao jedna od najglupljih stvari koje možemo izgovoriti, čak i kada se mjeri niskim standardima pučke mudrosti. Možda smo u posljednje vrijeme i previše toga činili, intervenirali, uništavali, izmišljali, a sada je došlo vrijeme da stanemo da razmislimo i kažemo nešto pametno. To me uči moj životni vijek i ovih osamdeset ljeta što nosim na ramenima.

I dok se moj sugovornik nevoljko uzima štap i polako krene niz drvored lipa u njemu samo znane životne puteve.

Tekst:  Zlatan Varelija