Je su li Hrvati nacionalna manjina u Umagu ?

25.09.2021

Je su li Hrvati nacionalna manjina u Umagu ?

Je su li Hrvati nacionalna manjina u Umagu ?

Ovih dana prelistavajući knjigu dobrog poznanika Ž.S. pod naslovom „Čija ovca crnu vunu prede“ na strani 22 zapazih naslov „Hrvati kao nacionalna manjina u Istri“ Mačje oči i znatiželja zagrizu u tekst. I nije mi namjera komentirati tekst. Već sam naslov probudi  vijuge u mozgu  da prohaklam o toj temi. I što više razmišljam i prebrojavam činjenično stanje, nekako sam sve bliži istinitosti navedene teme mojega poznanika. Bujština je vrlo kompleksno područje. I nijedan dio Istre nije u svojoj novonastaloj povijesti doživio toliko promjena kao ovo područje.

Čovjek koji duboko promišlja sebe i svijet oko sebe nikada nije ravnodušan prema svojoj prošlosti. Bez svijesti o vlastitom kontinuitetu nije nam moguće zamisliti naše postojanje. Nasušna nam je potreba dijalog s našom prošlošću, kako bi odredili sebe i svoj položaj u vremenu i prostoru. U ovih sedamdesetak i više godina odmah poslije Drugog svjetskog rata, započinje vraćanje hrvatstva na ove prostore. Osvješćivanje hrvatskog identiteta kroz kulturne ustanove dobiva zamah s ciljem vraćanja ovih prostora u granice države u kojoj pripadaju. Taj zamah prestaje odmah po ostvarivanju cilja (1955.). Namjesto zamaha uvlači se na ove prostore letargija koja prerasta u meni nepoznat termin multuikulturalnost. Dosada mi nije nitko valjano obrazložio ovaj termin. S ostvarenjem nacionalnog sna i formiranjem države stvoren je mit da Hrvati na ovim prostorima  ne trebaju imati kulturnu ustanovu je razumljivo jer sada imaju svoju državu i odnosi spram manjinama bi se poremetili.  Brigu i pravo o kulturnim potrebama građana naša država je prenijela lokalnoj upravi, a brigu o manjinama kao i njihovu zaštitu preuzima država. Bez obzira što država se brine o nacionalnim manjinama, financiranje nacionalnih manjina preuzima i lokalna samouprava. Stoga se iz ovoga izvlači pitanje: je su li nacionalne manjine u Umagu, Istarskoj županiji ili na nivou države? Ono što je zapanjujuće; da se zakonodavac nije pitao; što ako se lokalna samouprava ne brine, i svaki puta izbjegava izdvajanje za hrvatsku kulturu , kulturne potrebe Hrvata i sve one djelatnosti što se izražavaju hrvatskim jezikom! Pitam se je li čakavski dijalekt dio hrvatskog jezika, dio hrvatske kulture, je li glagoljica hrvatsko pismo i dio hrvatske kulture, je li hrvatski standardni jezik dio hrvatske kulture, je li s istim pravom treba financirati i hrvatske kulturne udruge? Pogledajte samo gradski proračun, proračun koji pune građani hrvatske nacionalnosti ( od 13467 građana Grada Umaga, po popisu se iz 2011.g  izjasnilo  kao Hrvati i 8128 građana što čini 60,35% sveg stanovništva).  A što reći;  kada gradski oci, isti oni koji odlučuju o brizi za hrvatski identitet, kao i brizi za nacionalne manjine, za bilo kakav hrvatski projekt odgovaraju uvijek istom rečenicom;  za ovaj projekt pisanih na čakavskom jeziku nemaju novaca, projekt knjige o glagoljskim zapisima na Bujštini ne možemo financirati uslijed teške ekonomske krize! A što  dalje da nabrajam! Zanimljivost, dobro se sjećam kao tadašnji član MH Umag da sam vrlo dobro surađivao s tadašnjom vlašću IDS-a, Nažalost problemi su nastali dolaskom tadašnje nezavisne liste 2009. godine, koja je kasnije prerasla u SDP. Kao što primjećuje moj prijatelj  autohtoni stanovnik ovih krajeva i ne samo ON već i njegovi prijatelji danas kada se u Umagu  održavaju dani srpske kulture, dani slovenske kulture, dani crnogorske kulture, dani bošnjačke kulture, ali dana na primjer čakavske, hrvatske kulture nema. Zbog čega? Pitaju se starosjedioci žitelji ovih krajeva. I tko bi trebao štiti hrvatski identitet? U devedesetim to je bio umaški HDZ i Ogranak MH Umag koji su se zalagali za očuvanje hrvatskog identiteta. Nažalost to se izgubilo jer Ogranak MH Umag kao da više i ne postoji, a za  umaški HDZ više ne treba trošiti niti riječi. Jer odavna prefiks hrvatski izgubljen je u moru vlastitih sitnih interesa.

Povoditi ću se Matoševim riječima: Mi Hrvati rado se izgovaramo i okrivljujemo drugoga za vlastite nesreće.Za sve nedaće ne okrivljuje nikad Hrvat sam sebe. Uvijek mu je netko drugi kriv. Polazeći od Matoševih riječi moramo se okrenuti i sami sebi i priznati: „nismo mi žrtve jer najlakše se prikazati žrtvom“. Koliko je ovome svemu kumovao „hrvatski jal“? Jer Hrvat uvijek gleda prijekim okom ako je netko bolji, prednjači u ostvarivanju njihovih zacrtanih ciljeva. Jer Hrvat je najsretniji ako Hrvata povuče dolje kad sam ne može i ne umije da krene gore. Tako su u hrvatskom blatu jala završili mnogi koji su željeli pridonijeti kulturnom identitetu grada. Jer u mome gradu mnogim Hrvatima je „hrvatski jal“  glavno oružje,  oružje kojim su se okružili ljenčine i niškoristi. Filistri i licemjeri koji su se odavno prodali za sitni interes doveli su hrvatsku kulturu i Hrvate u zapećak identiteta u ovom mojem gradu.

U gradu u kojem vladaju sitne sposobnosti i partikularni odnosi, odnosi gledajući samog sebe i valjati se sitnim interesima nismo niti više zaslužili.

Tekst: Zlatan Varelija