Još jedan dosadni Uskrsni ponedjeljak.

18.04.2022

Još jedan dosadni Uskrsni ponedjeljak.

Još jedan dosadni Uskrsni ponedjeljak.

Sredina travnja kao da se zima ne da. Iako sunce pokušava ugrijati umaške vizure hladan vjetar još uvijek prkosi. Nekako osjećam da je današnji travanj kao ocvala ljubavnica. Pokušava ljubiti, ali kao da joj je to preko glave.

A, Uskrsni ponedjeljak osvanuo nudeći ono što jedino i zna. Dosadu! Gužve pred Hipermarketima Plodina i Spara, jer ostali su danas odlučili da ne rade. I zbog čega, radi onih zaboravnih, ili ti turističke ponude! Netko mi dobaci da je to radi toga da ne plaćaju dodatni rad blagdanima i praznicima, na što mu odgovaram: Nemaju li ti djelatnici isto pravo na odmor kao i Vi koji samo dobacujete.

Prazno parkiralište ispred Lidla

Jer, gužve su samo ispred pekarnica. I dok krećem ka odnedavno glavnom gradskom Trgu, usput srećem nekoliko mlađih koji nakon pojedenog peciva ili nečeg sličnom mirne savjesti odbacuju  papirnate vrećice da ih vjetar ponese ili ti odnese gradskim ulicama. I na Trgu koji je trebao biti nešto sasvim  drugo caruju stolovi ugostiteljskih objekata. 

Umotani u debele jakne dok ispijaju kave gosti odolijevaju ovoj hladnoći. A danas je Uskrsni ponedjeljak, dan kada je trebalo oživjeti ovaj Trg. Pričaju i hvale se da smo turističko mjesto koje treba nešto nuditi, ali nudi se samo stol i poneko piće. Siromašno, ali Umagu to i priliči. Utukli smo sredstva za Trg na kojem će se odvijati druženje, socijalizacija, ponudu događaja, muzika i zabave za ovakve dane, a ono siromašno i jadno. Bez iole smisla za bilo kakvu ponudu. I na Trgu sretnem bračni par iz Zagreba.  Pričaju da upravo odlaze, i vraćaju se kući  jer nemaju što vidjeti i zabaviti se. Kafića imaju i u Zagrebu. Danas je Umag grad dosade, a kada smo kupili mali smještaj pred pedesetak godina to je bila sasvim druga slika. Evo niti naša djeca ne dolaze jer kažu da je Umag grad bez duše.

Jučer je to bila izlika pandemija, ali danas njen svršetak ogolio je svu našu nemoć, nemoć kojom hranimo naše uhljebe. U nekadašnje doba za to se koristila riječ niškoristi.

I dok odlazim do stana usput srećem grupe vjerojatno „bauštelaca“ koji lutaju gradom onako kao što oni znaju bez cilja. Lutanje!

Tekst:  Zlatan Varelija