Junaci iz umaškog Doma zdravlja u korona doba

25.05.2020

Junaci iz umaškog Doma zdravlja u korona doba

 

30 tisuća prevaljenih kilometara u dva mjeseca

Umag – Kad kažemo: “ljudi u bijelom”, pomislimo odmah na liječnike. Kad izgovorimo riječ skafander, onda pomislimo na astronaute. Svemirske osvajače odjevene u svemirska odijela. Skafanderi omogućuju zaštitu i preživljavanje astronautima tijekom letova space shuttleom te tijekom misija na Međunarodnoj orbitalnoj postaji. Skafanderi prekrivaju ljudsko tijelo tijekom boravka u otvorenom prostoru ili svemirskoj šetnji, tako da ni jedan dio tijela nije izložen uvjetima koji ondje djeluju.
Sanitetska služba DZ Umag pod najvećim teretom
Nažalost, proteklih mjeseci, gledali smo i susretali se stalno sa ljudima u skafanderima koji nisu bili u svojim svemirskim šetnjama, već velikim zdravstvenim misijama spašavanja čovječanstva na Zemlji od nevidljivog neprijatelja korona virusa. Ljudi u bijelom odjeveni u skafandere kao u kakvom SF filmu, “Odiseji u svemiru” nadljudskim naporima prkosili su bolesti koja se eksponencijalno širila. Nastavak teksta je hommage ili zahvala zaposlenicima iz Doma zdravlja Umaga pri Istarskim domovima zdravlja koji su u vrijeme epidemije korona virusa u Istri nesebično sudjelovali u velikoj „odiseji“ zbrinjavanja pacijenta i svih suspektnih osoba na COVID-19 s teritorija Bujštine. Kako je Umag bio epicentar oboljelih u Istri, sanitetska služba Doma zdravlja Umaga iznijela i najveći teret na čelu s dr. Danijelom Ferlinom, voditeljem ispostave Doma zdravlja Umag, ujedno i zamjenikom ravnatelja IDZ, dr. Ante Ivančića. Razgovaramo iz jedne sasvim druge perspektive, o naporima vozača sanitetskih vozila i medicinskih sestara te velikim psihičkim opterećenjima koje su podnosili u zadnja dva mjeseca, a o kojima se malo zna. Naime. kad je Umag postao žarište epidemije u Istri, zbog poznatog slučaja “sprovod”, leđa su epidemiolozima HZJZ morali podmetnuti zdravstveni radnici iz Doma zdravlja Umag.
-Očekivao sam da bi Umag mogao biti najviše pogođen zarazom zbog blizine granice i velikog broja zaposlenih u Italiji i Austriji s našeg područja, no nitko nije pomislio da će izvor zaraze postati jedan sprovod na mjesnom groblju Lovrećica i čuveni restoran “Astarea “ u Brtonigli gdje je, nažalost, obolio i od posljedica COVIDA-19 preminuo sam vlasnik istoga. Nakon ova dva nemila događaja kao da se slavina otvorila na Bujštini i počeo se širiti krug zaraženih te kontakt osoba koje je trebalo prevesti u OB Pula ili objekt za izolaciju u Puli, nisu li imali uvjete u svom domu, prepričava još svježe događaje dr. Ferlin kada je zaraza počela uzimati danak u Umagu i Brtonigli.
- U početku pojave zaraze korona virusom tih naših sanitetskih prijevoza nije bilo puno. Uglavnom bi šoferi odlazili do graničnih prijelaza po osobe koje su se vraćale s radnih mjesta iz Italije i Austrije. Bilo je među njima otpuštenih, ili onih koji su ostali privremeno bez posla. S obzirom da po mnoge nisu htjeli doći na granicu njihovi ukućani, jer bi u tom slučaju i sami morali u obaveznu izolaciju, dolazio bi naš sanitetski prijevoz i prevozio ih do OB Pule. Pamtim otužne situacije kada bi se žene koje čuvaju starije osobe u Italiji (badante) vraćale do granice, a muževi ili djeca ih ne bi dočekali. Mi smo i takve slučajeve preuzimali. I te bi žene na granici znale čekati i po deset sati da ih preuzmemo, jer bismo morali sačekati prvog slobodnog šofera i sanitetsko vozilo, pa pregled sanitarnog inspektora na granici i stoga bi to znalo satima potrajati. Kad je Umag postao žarište zaraze počeli smo prevoziti osobe iz samoizolacije s Bujštine, pa onda i zaražene…opisuje razvoj događaja na Bujštini dr. Ferlin te ulazi u pojedinosti.

Jedan vozač 16 sati na relaciji Pula -Umag

-No bit svega je da bi jedan takav prijevoz do Pule znao potrajati i do četiri sati, a jedan bi šofer znao imati i četiri prijevoza dnevno. Zašto tako dugo? Put do Pule je oko sat vremena, dok bi pacijenta preuzeli na prijamnom šalteru u OB Pula potrajalo bi sljedećih sat vremena, pa dezinfekcija vozila i potom povratak, nakupilo bi se četiri sata provedenih na putu. Znači, ako je šofer imao četiri ture to daje ukupno 16 sati vožnje dnevno od čega bi najmanje 12 sati proveo u punoj zaštitnoj opremi, svojevrsnom najlonskom skafanderu, maskici i rukavicama, oklopu u kojem praktički ne može ni na toalet, a tijelo mu ključa kao u sauni i kupa se u vlastitom znoju i vonju. I tako danima. U težim slučajevima kada je osoba bila zaražena onda bi i medicinska sestra bila u pratnji, ali bi sjedila kao suvozačica, jedino ukoliko bi pacijent bio sa težim simptomima sjedila bi uz njega.
- U početku korone imali smo redovno organiziranu pripravnost, tako što bi isti vozač radio i subotom nedjeljom jer praktički do pojave zaraze su intervencije, odnosno prijevozi vikendom bili bi rijetki. Šofer je mogao odraditi subotnju i nedjeljnu šihtu zaredom, ali kada je zaraza uzela maha, šofer bi vozio taj vikend kao lud i to po četiri puta do Pule i natrag, pa opet isto u nedjelju, tako da sam shvatio da će ljudi “kolapsirati” i uveli smo dežurstva vikendom, te pripazili da isti vozač ne bude dežuran u subotu i nedjelju. No, ono što mnogi ne znaju ili ne razmišljaju o tome, u sanitetskim kombiju mogao se prevoziti samo po jedan pacijent kojega bi uvijek tretirali kao COVID pacijenta dok mu ne bi uzeli bris u Puli, i utvrdili je li osoba zaražena ili ne. Osim u jednom slučaju, nakon što su uzeti uzorci brisa suspektnima na terenu u Brtonigli, i dobili smo informaciju da su pozitivni, mogli smo njih više transportirati u sanitetskom vozilu, jer ako bismo imali jednog pozitivnog, a tri negativne osobe zajedničkom vožnjom bi ugrozili one zdrave, pa smo ih tih razloga morali voziti jednu po jednu osobu do Pule. U vrijeme kulminacije zaraze na području Umaga i Brtonigle znao bi nam DZ Poreč uletjeti upomoć. K tomu nam je u jednom trenu od 6 šofera zaposlena, tri otišlo na bolovanje, a čak smo sumnjali u jednoga i na koronu. No, nastavili smo održavati ritam vožnji pacijenta/osoba s COVIDOM, ali zato nismo mogli pružati ostalim pacijentima naše redovne sanitetske prijevoze (dijaliza, onkološki bolesnici, poluhitnoće…). Kad je uveden DRIVE IN prikupljanja uzoraka brisa u Umagu, smanjio se naš broj vožnji suspektnih u OB Pula, a kolega dr. Robert Bilić iz DZ Pula i znali bi uskočiti upomoć epidemiologu dr. Damiru Leki u prikupljanju uzoraka brisa pozvanima na testiranje u Umag. Tako da nakon svega, mogu ustvrditi da je 90 posto korone na području Bujštine odradio naš sanitetski tim DZ Umag i neizrecivo sam im zahvalan na tome. Zaista su to herojski izveli. Nitko od njih nije nikad odbio voziti zaražene, a da i ne spominjem suspektne na zarazu. No priznajem, vladao je golemi strah od zaraze i nepoznatog. Osoblje je bilo pod velikim psihičkim pritiskom, ali nisu sebe stavljali u prvi plan, nego ljudski život, dokazujući time iznimnu odgovornost prema poslu kojega rade. Čitao sam da je ravnatelj KBC-a Split morao jednom prilikom sam prevesti jednog COVID pacijenta jer je to odbio učiniti njegov šofer, no kod nas, ni u jednom trenutku nije bilo ni najmanjeg otpora. I dok često puta na nas, pacijenti i ostali gledaju kao spasitelje, ni ne slute kroz koliko neugodnih trenutaka smo prolazili i što smo proživljavali na prvoj “ratnoj liniji” u borbi protiv ovog nevidljivog neprijatelja. Tako sam u vrijeme uzimanja uzoraka brisa u DRIVE INU, pod punom opremom, u skafanderu, shvatio po prvi put u životu, koliko mehaničkih radnji obavljamo nesvjesno, dok sam u tom oklopu bio onemogućen. Nikad nisam ni pomišljao kako izgleda kad se ne možeš počešati ili kihnuti, provući ruku kroz kosu. Ili kako je to kad je vani 13 stupnjeva i udari bure su siloviti, a ti se kuhaš kao u ekspres loncu u skafanderu, dok ti lice žari kao da je premazano ljutom paprikom, živopisno će dr. Ferlin te u prilog ovoj ispovijesti u skafanderima, pokazuje impozantne cifre.

Trideset tisuća kilometara u dva mjeseca

-U tom dvomjesečnom razdoblju epidemije, počevši od 8. ožujka, odradili smo u DZ Umag 424 sanitetska prijevoza, od čega i 10 po nalogu Hitne medicinske pomoći. Samo COVID prijevoza bilo je 70, a razlika se odnosi na naše redovne uslužne djelatnosti. Možda se broj od COVIDA i ne čini velikim, ali uzme li se u obzir činjenica da je za svakog prevezenog trebalo u prosjeku četiri sata vožnje u neugodnoj opremi, pa k svemu i prijevozi nekih febrilnih u OB Pula, da bi ih već nakon dva dana vraćali natrag jer su bili negativni, brojka svih slučajeva vezanih uz koronu na razini IDZ popela se na 180, a samo DZ Umag ih je obavio više od trećine. Vozači umaškog saniteta su u dva mjeseca prevalili praktički 30 tisuća kilometara. Srećom da nije nitko obolio i da nam ovaj opaki virus nije ušao u zdravstveni sustav s obzirom da se zaraza od bolesti jako lako i brzo širi, s olakšanjem će nakon svega dr. Ferlin.
-Kad bih navečer došao doma i malo se opustio, znali bi me nazvati prijatelji i kolege te pitati kako sam. Moj odgovor je uvijek bio: “Živ sam i nisam na respiratoru”. Zar to nije savršeno za mene? Imam 60 godina, nešto sam deblji, a muškarci malo poteži su ugroženiji, dok su žene, pokazalo se, inače manje ugrožene, pa sam s razlogom mogao odgovoriti samo tako, završava dr. Ferlin ovu pripovijest ljudi u skafanderima koji su Umagu ostvarili zvjezdanu misiju sprečavanja većeg korona zla. I daj Bože ne ponovilo se nikad više!

Izvor: Glas Istre
Piše: Sanja Bosnić