Kako sam preživio socijalističku proizvodnju

21.03.2022

Kako sam preživio socijalističku proizvodnju

Kako sam preživio socijalističku proizvodnju

 

Ključni  dio prelaska iz realsocijalističkog sistema u današnji, kapitalistički, bila je privatizacija, kojom je nekadašnje društveno vlasništvo (vlasništvo cijeloga društva, svih nas) postalo vlasništvo novostvorene kapitalističke manjine. Tako je većina tvornica, kompanija, trgovina, hotela itd. (ono što se klasično zove "sredstva za proizvodnju") prešla u ruke privatnih vlasnika. Svemoguća hrvatska tranzicija. I tako su nestajali gospodarski subjekti, na samo na Bujštini već i šire. S gospodarskog tla Bujštine nestala se kao da ih je tornado  odnio:  Tvornicu cementa, PIK, Elegent, Umbert Gorjan, Tipografiju, Mlinotest, Digitron, i da ne nabrajam  dalje. Tvrtke i njihovi proizvodi koje su se izgubili u unaprijed stvorenim labirintima nove kapitalističke klase.

Uz to pridodali su i dosada neviđenu hajku takozvanu  ideološku tranziciju u kapitalizam, koja se neprestano mora potvrđivati, na  pljuvanju po socijalističkoj proizvodnji. Sve sile prokapitalističke Hrvatske sjedinile su se u svetu hajku protiv tog bauka: HUP i poduzetnički vizionari, fanatični novinari Bljutarnjeg i libertarijanski blogovi, liberalni intelektualci i aynrandijanski proroci po forumima. Svako malo se oplete po socijalističkoj proizvodnji koja je uz javni sektor najznačajniji    parazit, a i bilo kome se tko radi na fakultetu (javnom, jasno, jer kod nas ni nema privatnih fakulteta ‒ samo privatnih škola, visokih škola i veleučilišta, gdje se, na ovaj ili onaj način, diplome kupuju) ne zaboravi napomenuti da što se on javlja kad ne radi u svetom privatnom sektoru (naravno, izostavlja se to da u privatnom sektoru praktički nema slobode govora). Zašto se to radi je jasno!!! Apologeti kapitalizma, naime, smatraju da uloga države više-manje može biti samo to da upošljava specijalce i njihove pse koji će štititi tajkune u njihovim dvorcima i vilama kada ljudima jednom voda dođe do grla (eventualno država može dati tu i tamo marljivom poduzetniku kakav poticaj ili olakšicu, ali o tome apologeti ne vole baš previše govoriti). Što se pak tiče zdravstva ili obrazovanja ‒ ta tu je svak za se odgovoran. Tko nema para, neka umre neuk. Išto nam daruju i nude ti apologeti? Kako to da ako svi živimo u privatnom sektoru i kako to da je bivša država mogla živjeti bez privatnog sektora čak 45 godina. Kako je to moguće u crnom komunizmu!!!! Sagledavajući realno situaciju i izuzmemo li iz slike uglavnom manja poduzeća koja su nastala nakon 1990. godine, sav taj današnji nazovi privatni sektor je u doba socijalizma pripadao društvenom sektoru. A svi ti veliki poduzetnici, novopečeni krupni kapitalist obogatili su se jednostavno običnom glembajevskom pljačkom. Okrenimo li se oko sebe i uvidjeti ćemo da ne postoji pošten način na koji   smo od 1990. g. od zemlje u kojoj bogataša praktički nije niti bilo za malo više od četvrt stoljeća došli u situaciju da imam dvjestotinjak multimilijunaša.

Tko može jedan bez drugoga? Kapitalist ili radnik? Jer radnici mogu raditi bez kapitalista, ali kapitalist bez radnika ne može. Za primjer toga ne trebamo gledati bivšu državu ili Kataloniju za vrijeme Španjolskog građanskog rata, dovoljno je pogledati brojne kooperative koje postoje i na razvijenom kapitalističkom zapadu (npr. u SAD-u ili Kanadi), od kojih je možda najpoznatiji svjetski primjer španjolska kooperativa Mondragon, koja širom svijeta zapošljava preko 80.000 ljudi.

 

Apologeti kapitalizma nekako su ovih dana zašutjeli? Traže svoje utočište u skutima države! Čim globalna kriza počne nagrizati njihovu suštinu bježe u krilo države, traže pomoć, cvile i zapomažu, a jučer su pljuvali tu istu državu da ih koči i razvoju.

Jer njihovo licemjerstvo proizlazi iz njihova načina života, jer njihovo javstvo jedino je njima važno. A MI koji smo preživjeli socijalističku proizvodnju na to samo možemo odmahnuti rukom. Vrijeme prolazi a ljudska rasa sve je pokvarljivija.

 

Tekst: Zlatan Varelija