Kako se nekad slavio „Uskrs - Vazam“

06.04.2021

Kako se nekad slavio „Uskrs - Vazam“

Uskrs – jučer i danas

Od početka čovjeka, od njegove prve zdravo razumske spoznaje shvatio je da priroda ima svoj ciklus, koji započne pupanjem, cvatnjom prirode oko njega, koje se podudara s poganskim običajima. I ni danas nakon 2000 godina koliko je prošlo od Isusova raspeća nije se na racionalnoj čovjekovoj svijesti razriješio misterij Uskrsnuća. Ostavimo znanost, znanstvene spoznaje, ali duhom za siromašne i malene ispod zvijezda ostalo je čudo koje se slavi na proljeće. Nakon što duge i hladne zime prođu zajedno sa svim pokladama i ludorijama ovog svijeta započinju pripreme za najveći, kako to crkveni oci vole zvati Uskrs – vjerski blagdan. Sve, dakle, kako u cijeloj Hrvatskoj, pa tako i u Istri i na Bujštini započinje Korizmom. Korizma počinje Pepelnicom, a završava pred Misu večere Gospodnje na Veliki četvrtak kojom počinje Vazmeno trodnevlje. Korizma je u narodu vrijeme pročišćavanja i uzdržavanja od obilja, kako bi se dobilo više Božje milosti. Tada se nisu održavale svadbe ni veća slavlja. To je vrijeme zime pred nadolazeće proljeće, kada priroda miruje. Budući, da su ponestajale zalihe hrane, spremljene ujesen, korizmeni se jelovnik spravljao od onoga što je preostalo. U Istri i na Bujštini jela se prežgana juha i špacapan. To je bio kruh od trukinje i riže. Maneštra, fažol, krumpir, a meso samo bogatiji. Cvjetnica ili Nedjelja Muke Gospodnje slavi se u nedjelju prije Uskrsa. Ona je uvod u Veliki tjedan. Na Bujštini i ovim krajevima naziva se i Uličnica. U crkvu se nosi blagoslovit uliku, govorio je narod iako je donio kiticu ili grančicu masline. Na veliki četvrtak mora biti sve oko kuće i u kući čisto i uredno. Starci djeci naprave škrebetalnice, koja je napravljena od drva, a koja služi umjesto zvona. Crkvena zvona šute, a djeca od velikog četvrtka do velike subote hodaju mjestom i škrebetalnicom škrebeću oponašaju crkvena zvona. Hodaju selom i škrebeću i govore. Molite se al je polne! Molite aš je Zdrava Marija. Na Veliki petak je veliki post. Jede se jelo od broskve i od mladih kopriva, a za ručak riba. Na Veliki petak i Veliku subotu ne radi se ništa, niti u kući niti oko kuće, a još manje u polju. Gospodar ili netko od ukućana odlazi u polja i ljubi zemlju i moli da dobrim urodom nahrani cijelu obitelj. Na veliku subotu u crkvu se nosi blagoslovljena voda i blagoslovljeni uoganj - vatra (obično je to sagorjeli panj). Kuhaju se jaja i farbaju se u jednoj boji. Ispeče se pinca, a za djecu od kruha se napravi lutka i umjesto glave stavi se kuhano jaje. To se na Bujštini i nazivalo „golubica“ Na sam Vazan-Uskrs u ranu zoru djevojke se umiju u jajnoj vodi (voda u kojoj su se kuhala jaja) radi plodnosti, a istom vodom se kasnije poškropi polja oko kuće da zemlja dobro rodi. Ujutro svaki ukućanin mora pojesti blagoslovljen luk i tek tada može uživati u ostaloj hrani. Za ručak se kuha juha, goveđa ili kokošja, meso u bogatijim obiteljima janjetinu a u djelu gornje Bujštine i purana. Svaka obitelj za ručak pripremi i makarone.
Ono što je zanimljivo je u vremena Velikog tjedna vladala je u selima velika solidarnost u proslavi Uskrsa. Obitelji koja nije imala za hranu obično su seljani donirali, brašno da se spremi pinca, komad mesa za uskrsni ručak ili tome nešto slično. Ali na Veliki petak, subotu, Uskrs nije se radilo niti u kući niti na polju.
Analizirajući kroz svoj životni vijek slavljenje Uskrsa nameću se neke odrednice koje tek kroz životni vijek čovjek spozna. Dobro se sjećam svojih „Digitronskih“ vremena i pokušaja da neke poslove u za uskrsne blagdane odgodimo. Radničke svijete, neke sindikalne sastanke zborove radnika i tome slično odgodimo za druga vremena. I nismo nailazili ponekad na odobravanje niti članova kolektiva, a da ne govorimo o drugovima iz Komiteta SK ( Komitet su obično činili umažani). Jednom prilikom bili su mi dostupni i neki povjerljivi podaci u kojima sam pronašao i neke umažane kojima nije bilo strano prijaviti susjede da slave Uskrs. Devedesetih kada se stega oslobodila, Uskrsni blagdani krenuli su drugim tokom. Danas su oni poput boce Coca Cole, nekog lošeg mobitela drugim riječima jedna šarada-vodvilj bez ikakva značaja. Imam osjećaj postali su sami sebi svrha. Izgubili su onaj iskonski duh Uskrsa solidarnost, osjećaj da nekome treba darivati dio uskršnje sreće da bi tvoj Uskrs bio iskonski onaj božanski Isusov Uskrs. Okrenuti sami sebi liježemo navečer i ujutro se budimo u svojem JA. I ovaj tekst je podsjetnik na neka druga vremena.
Tekst: Zlatan Varelija