Koliko vrijedi život biciklista ?

05.08.2022

Koliko vrijedi život biciklista ?

 

Prometne nesreće su su mogle izbjeći rekonstrukcijom ceste

Nakon prometne nesreće u kojoj je stradalo dijete na biciklu (nepoznata težina ozljeda) prilikom prelaska označene biciklističke staze preko glavne ceste Umag-Novigrad, jedno od pitanja koje se postavljaju, kako se sve to dogodilo ? Devetogodišnje dijete nije nosilo kacigu pa je prekršajno kažnjena majka djeteta.Vozačica automobila nije poštivala saobraćajne znakove, nije prilagodila brzinu vožnje „uvjetima na cesti“ i udarila u dijete.
Cesta od raskrižja kod Hempela pa do raskrižja Rožac gradila se tokom jeseni 2014. g. Rekonstrukciju tog dijela ceste je financirala državna tvrtka „Hrvatske ceste“.Projektant je bila neka istarska privatna projektantska tvrtka.
Sjećam se komentara vijećnika na gradskom vijeću Grada Umaga među kojima sam i ja bio, u vrijeme rekonstrukcije ceste.Osim vremenske dužine radova, za cestu koja je tada imala još sasvim kvalitetan gornji sloj asfalta, postavilo se pitanje obima radova.Radilo se o dionici ceste koja je imala tvrdu podlogu, „živi“ kamen.
Projektant je bio predvidio, skidanje kamena pikamerom do dubine od 80 cm (prosječno oko 45 cm cijelom dužinom dionice, a zatim zatrpavanje sa šljunkom.Zašto tvrdi kamen kojeg je majka priroda bila stvorila nije bio dobar kao podloga za asfalt, to samo stručnjaci znaju. Iskopano je par tisuća tona „živog“ kamena.
Sada kada se kopalo za kanalizaciju na dionici ceste Marija na Krasu-Galići, mogli smo se uvjeriti, da je i tamo, ispod površinskog sloja asfalta bio „živi“ kamen a promet se odvija normalno.
Dakle, nije bio problem financirati radove na dionici ceste Hempel-Rožac, čak se iz nekog razloga, na jednom dijelu ceste, podigla njezina razina od cca jednog metra u odnosu na prijašnju, što je vidljivo ako se promatra visina žičane ograde koju je pored ceste postavila tvrtka Terra Istriana.

Financiranje u sigurnost ljudi je „najskuplje“

Već prilikom rekonstrukcije ceste, nije bilo jasno, zašto se projektant nije odlučio graditi bicilistički i pješački pothodnik ispod ceste za koju se znalo da je frekventna, naročito u ljetnim mjesecima? Zar se moralo štedjeti na izgradnji pothodnika ?
Bilo je sasvim jasno, da će mala nepažnja od strane biciklista ili automobila prilikom prelaska, dovoditi u rizik sudionike u prometu.I to se dogodilo.
Na tom dijelu ravne ceste, ograničenje brzine je 70 km na sat što se meni čini prevelika brzina ako se uzme u obzir da je dozvoljeno tom brzinom preći preko biciklističke staze.Ne treba posebno naglašavati nedisciplinu vozača automobila koji ne poštuju ograničenje od 70 km na sat već voze 80 ili 90 i više km na sat.

Nedisciplina vozača

Prolazim svakodnevno tom dionicom kao vozač automobila i vozač bicikla.Imao sam prilike uvjeriti se kako voze i kako poštuju saobraćajne znakove vozači sa različitim registarskim oznakama.Vozači sa PU oznakama su najdiscipliniraniji jer znaju da je tamo opasan biciklistički prijelaz i navikli su se zaustaviti. Naravno, uvijek ima neodgovornih budala među PU vozačima,


a najopasniji su mladi vozači u kombijima. Oni stalno žure.
EU „sjevernjaci i zapadnjaci“ su poslovični najdiscipliniraniji i poštuju saobraćajne znakove iako i među njima ima iznimaka.Najgore je sa talijanskim vozačima.Oni sami za sebe kažu da nemaju običaj propuštati pješaka ili biciklistu na njihovim označenim prijelazima.Slučajno ili ne, vozačica koja je pregazila dijete na biciklu na biciklističkom prijelazu je imala talijansku registarsku oznaku.
Sa talijanskim vozilima ima još jedan problem.Collaudo i Assicurazione.Za razliku od nas u Hrvatskoj,gdje tehnički pregled,osiguranje protiv trećih i produženje saobraćajne dozvole, predstavljaju jednu cjelinu bez koje se ne može regularno na cestu,u Italiji, tehnički pregled i osiguranje protiv trećih osoba su vremenski razdvojeni.Drugim riječima, tehnički pregled i osiguranje ne ističu istovremeno.Razlog leži u tome, što je u Italiji, tehnički pregled za novo registrirano vozilo obavezan nakon 4 godine a zatim svake 2 godine.Sam vlasnik vozila mora paziti kada mu ističe godišnje osiguranje vozila i o njegovoj volji ovisi kada će ga produžiti. Istina, ako se zatekne na cesti bez osiguranja 24 sata nakon 15 dana od isteka roka, sankcije su teške, od visoke novčane kazne do oduzimanja vozila i gubitka saobraćajne dozvole.

Sumnjivo je voziti usporeno

Na toj dionici ceste gdje je stradalo dijete na biciklu, sam sebi sam odredio ograničenje prelaska biciklističke staze (ako nikoga nema na vidiku lijevo i desno) brzinom od 50 km na sat, svjestan da se lakše kontrolira brzina i eventualno zaustavljanje.Primijetio sam, tim svojim usporavanjem na 50 km idem „na živce“ drugim vozačima.
Jedne kasne zimske večeri, vozio sam na dionici Fijandara (Hempel) prema Đubi.Kretao sam se brzinom od nekih 50 km na sat.U nekom trenutku, vidio sam svijetla nekog automobila koji mi se naglo približio a zatim nastavio slijediti me.Nakon 150-200 metara, upalila su se plava rotacijska svijetla.Zaustavila me policijska patrola.
Prvo pitanje koje mi je postavio prometni policajac bilo je: pili ste ? Naravno da sam pio, odgovorio sam a zatim odmah dodao, vodu.Nisam ga baš uvjerio pa je ponovio pitanje. Odgovorio sam ponovo da nisam pio i predložio da se napravi alkotest kako bi raščistili dilemu.Može i testiranje na drogu.Pitao sam policajca zašto misli da sam pio ? Odgovorio mi je, on i kolega su primijetili da vozim sporo pa im je bilo sumnjivo.
Dakle, na spomenutoj dionici puta postoji ograničenje brzine od 70 km na sat.To je maksimalna brzina a minimalna dozvoljena ? Zakon o sigurnosti na cesti kaže (član 51. N.N.67/08,48/10) da vozilo koje se kreće brzinom manjom od polovice najviše dozvoljene brzine mora uključiti sve pokazivače smjera.Obzirom da sam se kretao brzinom većom od polovice najviše dozvoljene, vozio sam po propisima.Bila je noć i nisam stvarao kolonu vozila iza sebe.To je bilo jasno i policajcima nakon što sam ih uvjerio (nisu željeli provjeravati alkotestom) da nisam u alkoholiziranom stanju.
Ima nas svakakvih u prometu.Već nekoliko godina vozim brzinom koja je označena na saobraćajnim znakovima.Vozim do najviše dozvoljene brzine.Pazim na ograničenja brzine jer ne volim plaćati kazne.Svojim stilom vožnje često nastaju kolone automobila sa nestrpljivim vozačima iza mene, iako sam vozio do najviše dozvoljene brzine.Nestrpljivi vozači te „tjeraju“ da voziš brže od dozvoljenog a ja na to ne pristajem.
Što vas briga za one iza vas ako vozite propisno, uputio me prije nekoliko godina jedan prometni policajac u Izoli, nakon što sam iskeširao 130 eura kazne zbog brzine od 53 km na sat na dionici ceste gdje je bilo ograničenje od 40 km.
Kazna je na mene utjecala odgojno i od tada vozim propisno i živciram ostale u prometu, one kojima se stalno nekud žuri i voze brže od dozvoljenog.

Piše: Veljko Ivančić