Krijes ili svićnjak

09.06.2022

Krijes ili svićnjak

Krijes ili svićnjak

 

 

Veliki večernji ognji, što su plamsali u velikom broju na istarskim brežuljcima, a osobito uoči Ivanje i Petrove, u posljednje vrijeme su vrlo rijetki. Kako u Istri tako i na Bujštini. Evo što je daleke 1914. godine o ovome zapisao prvi učitelj u Martičićima, Ivo Jardas: priča Petar Kraljević Pieruc: «Mi Martinčići smo storili krijes za sv. Ćirila i Metoda, a anka kada smo lipo prošli na izborima. Anke je veliki krijes bi i 26. srpnja 1907. godine kad je u selu održan veliki ples i palio se krijes pod velikom hrvatskom zastavom. Ma, za Ivanju i za Petrovo, sako selo je palilo krijes».. Običaj loženja krijesova postoji kod svih Slavena, keltskih, romanskih i germanskih naroda, a potječe od kulta Sunca i Vatre jer je oganj smatran sredstvom za gonjenje zlih duhova. Među starim Slavenima u Istri, kult Sunca i Vatre štuje se usporedno s bogom Perunom (bog groma, munje i ratarstva). Sveto je drvo toga božanstva bio  hrast, odnosno dub, a dubrave, mjesta njegova kulta. Paljenje vatre ili krijesa na ovim prostorima, a neka sela to nazivaju i svitnjak, pripadaju ciklusu običaja vezanih uz zimski i ljetni suncostaj. Od starine se ovi običaji vežu uz 24. lipnja kada je padao ljetni suncostaj, te je to bio najduži dan u godini. Još od neolitika za čovjeka je ljetni suncostaj kroz mnoga tisućljeća ostao važan trenutak godišnjeg doba, a slavlja su se održavala u predvečerje što se smatralo stvarnim početkom dana.

Kakvo značenje ima zapravo riječ krijes? «Krijes», znači kretati i u ovim krajevima poznata je poslovica «Na Ivanje objesi se dan». U čakavskom izričaju za kretnju se rabi slična riječ «greš», ili «gresti» što znači hodati, ići. Dan se dakle počinje kretati, počinje svoj sunčani okret, jer je sunce na taj dan doseglo svoju najvišu točku. Krijes je označavao veliki ljudski praznik, pun ljudskih običaja, obreda i vjerovanja. Naši su preci u pogansko vrijeme vjerovali da je Suncu, koje tada već polako gubi moć, moguće uz čarobna sredstva pomoći očuvati ili čak povećati moć. Tako su vatrom željeli dati dodatnu moć Suncu. Zbog toga su palili drvene lomače, krijesove ili obredne vatre, koliko je to moguće, bliže nebu, dakle na brdima i gorama. Na taj su način željeli da Sunce od njih primi čim više topline i svjetlosti. U dijelovima Gornje Bujštine krijes još nazivaju i svitnjak. Tim terminom u Sinjskoj krajini nazivaju Sv. Ivana Krstitelja ili drugim imenom sveti Ivan Svitnjak jer je vezan uz tradicionalni kršćanski blagdan Sv. Ivana Krstitelja. Vjerojatno je u Istru došao s doseljenicima iz Sinjske krajine. Ono što je zanimljivo da su se krijesovi uz vinograde i obrađena polja obično palili u sumrak, uz zalazak sunca, dok su se ostali palili  kada je već poodavna pao mrak. Krijesovi uz vinograde i polja loženi su pretežno zelenim granjem smreke i vlažnom stjeljom da bi dale što više dima. Smatralo se, ako bi dim nisko lebdio nad poljima, da će ta godina biti rodna. Krijesovi koji su se palili duboko u noć, morali su biti vidljiviji. Za tu svrhu naslagala bi se obično drva hrasta i cera kao i suhog granja u obliku piramide da bi se plamen mogao vidjeti iz što veće daljine, a ujedno se i približiti Suncu.

Paljenje krijesa za blagdan Sv. Ćirila i Metoda (5. srpnja) jednog od najznačajnijih hrvatskih blagdana na ovim prostorima, paljenje istih za dobar prolaz na izborima, kao i paljenje krijesa za podizanje hrvatske zastave, vezan je uz značaj kretanja hrvatske misli na ovim prostorima koji je bio najviše izložen agresivnoj talijanskoj asimilaciji. Kroz paljenje krijesa žitelji ovih krajeva željeli su reći da se počelo kretati ka hrvatskoj svijesti i osvješćivanju hrvatskog identiteta.

Svi ovi krijesovi ipak potiču iz slavlja Ivanje. O slavlju Ivanje u Martinčićima, zapisao je Ivan Jardas riječi Petra Kraljevića: » Za Ivanju, kada bi storili krijes u oganj, smo stavili tri kamiki. Ti kamiki smo čuvali, prke da hi ukrade štriga, potukla bi tuča. Fanti i dica skaču priko krisa hitaju v njer iskre i kriče. To su naše zvizde. To hi čuva od štrige. Divojke na krisu opale orihovo listje. Denu ga med sukno da ne pridu grizice. Kad se na Ivanje krijesi ugase sam gospodar mora napra napit blago. Pepel od krisda pomišamo med šinicu kada sijemo. Ugleni od krisa hitamo med trte, da ne bi tuča. Anke i Talijani pale krijes kako i mi Hrvati». Ti krijesovi, koji su u svom začetku posjedovali obredne značajke, tijekom vremena su poprimali manje ili više zabavni karakter, pa i svojevrsno nadmetanje između susjednih sela; tko će imati veći oganj, plamen, kome će se kasnije ugasiti. Svim tim davnim prkosnim krijesovima od prije više od pola stoljeća je odzvonilo. Od njih  nema više niti traga. Otišli u povijest i tu se izgubili. Danas ovi krijesovi tek tinjaju obično kao turističko promidžbeni krijes.

Tekst Zlatan Varelija

 

Na naslovnici:  Skok preko krijesa/ arhiva autora/