Krivi smo svi, a ne samo oni!

26.01.2023

Ne čineći ništa dajemo krila diktaturi

Svaki put kad raskitim bor tonem u nevidljivi ponor sjetnih misli. Isto stanje duha obuzme me i dok hodam ogoljelim gradom. Uklonili ukrasne drangulije, metalne svjetleće instalacije i sav izvanjski sjaj i raskoš očistili kao make up s lica. Tuga navire nesvjesno u valovima, a onaj racionalni dio mene traži odgovore u čemu je kvaka? Zašto me puca elegično stanje u takvim momentima? Zašto se u meni lijepe jedna na drugu nevesele misli… Odgovor je prost. Zato što se u tili čas promijene dva suprotna stanja duha.

Živimo u paralelnim svjetovima

S blještavilom svjetlosnih lampica i veselim taktovima božićne glazbe oko nas, pojačava se osjećaj radosti u nama, a dolazak malog Boga - Božića, svake godine iznova najradosniju kršćansku svetkovinu pretvori u dnevnu bajku. I bezobzira na dob, i odrasli se s dječjim žarom raduju dolasku Božića, pa cijela atmosfera u prosincu pršti od goleme radosti. Da bi onda preko noći sva ta čarolija nestala i život se zakotrljao na staro. Svi problemi i brige koje smo privremeno uklonili s puta ili odgodili izviruju kao gljive poslije kiše. A životna nit nabrekne divovski od realnosti. I tada osvijestimo da nam je nova godina svalila još jednu godinu više života na škripava ramena, prisjetimo se i svih onih dragih (prekrižim se) koje je smo ispratili na vječni počinak lani, a bilo ih je, ajme, previše. Rekao je Zaratustra (parafraza):“ Neki umiru prerano, a neki prekasno. Najmanje je onih koji umru na vrijeme“. I dopiru do nas sve neke loše vijesti i čudne smrti, reklo bi se. I ovaj život, da prostite, nekako se sjebao.  Više nitko za nikog ne mari, svi misle samo na sebe, o sve većoj materijalnoj dobiti, o svom lijepom vanjskom izgledu, opterećeni nametnutim obrascima ljepote (čijim?). I sve više živimo u paralelnim svjetovima. Jednom u kojem nam je dragi Bog udahnuo život, ali smo se otuđili i virtualnom gdje smo si stvorili stotine prijatelja i nastojimo se dopasti svima. Potičemo digitalnu ljubav, a u stvarnom životu žmirimo na dva oka.

Raste broj socijalnih mrtvaca

Sve skloniji smo vjerovati u servirane vijesti naših političara i mainstrem medija, bez da ulažemo imalo svog mozga i provjerimo što su nam servirali. Šutnja je zavladala u stvarnom životu, a opčinjeni smo umjetnim životom! One koji tragaju za istinom i protive se kreatorima „novoropskog“ društva danas, smatraju „građanima opasnih namjera“. Na neki su perfidan način izolirani, kao da su obilježeni nevidljivom trakom, poput one žute kojom su nekada obilježavali Židove, a i mnogi koji ovo čitaju smatraju takve socijalnim mrtvacima, zadnjim izdancima generacije koju treba uništiti. I što dalje, pitam se dok šetam promrzlim gradom gdje susrećem sugrađane u nekoj žurbi, nervozne, bez osmijeha na licu, a pozdravi im kiseli.

Kad laže političar to je normalno?!

U nedjelju su u molitvenoj osmini za jedinstvo svih kršćana u svetištu na Remetama predstavnici kršćanskih zajednica u Hrvatskoj upozorili da ovakav digitalni svijet bez kontrole oblikuje novo čovjekovo biće, u kojem dolazi do odsustva empatije i da se polako, ali sigurno pretvaramo u poslušnike, dok nam je dragi Bog dao mozak da vlastito biće i odgovore tražimo u sebi. Da se usprotivimo nepravdi i ugnjetavanju svake vrste kojoj smo izloženi svaki dan. U tom planski smišljenom neredu i gašenju slobode, zaglupljuju nas političari svojim uvjeravanjima kako nam je zapravo dobro, da bi oni polako i sigurno provodili svoje političke ciljeve, na vlastitu korist i muku svog puka, stvarajući sve veći jaz između bogatih i siromašnih. „…Narod je pokleknuo pred najezdom laži političara i kada danas laže političar, to je potpuno normalno. Danas se, nažalost, ta laž nagrađuje, a mi plješćemo lažljivcima.“ (Tomislav Jakić). Onima koji nas uvjeravaju da oni brinu o nama i da živimo u zajednici blagostanja, svi. Infantilno, kažu da brinu za naše dobro s našim novcima, a ustvari promoviraju sistem lažnih vrijednosti. Malo, malo pa nam bace prašinu u oči, nekim kozmetičkim zahvatima po gradu ili državi, ne bi li nas uvjerili koliko se trude da nam život bude sjajniji, da nam skrenu misli s pravih problema, jer igra svjetlosti stvara blještavi privid blagostanja, prikriva tamu u duši ili našim otuđenim srcima, koja su sve ispra(z)nija. Samo nam je govor pun ljubavi, a djela presušuju. Evo recimo, nešto konkretno iz bliže okoline što nam se događa pod nosom. Hodam i pitam se tko je tu lud i tko tu koga prca sve u 16?

Ima se, pa se nema

Kreatori naše gradske politike potrošili su iz proračuna oko 200 tisuća eura da bi nam za božićne blagdane blješatvo dekorirali Umag (bez okolice) i stvorili iluziju božićne bajke (izvana). Znači, ima se, ima. Istovremeno je na javnim mjestima jedna udruga i Grad postavio plakate na kojima mole sugrađane da podrže akciju „Slatki Božić“ u kojoj se skupljaju slatki paketi za djecu slabijeg imovinskog stanja (?!) pa neka se građani smiluju i donesu ih. Znači, nema se za djecu?! Možete li vjerovati, toliko naših para se „ulupalo“ u svjetlosne instalacije (svaka čast na uređenju), ali za djecu slabijeg imovinskog stanja se nije našlo para u proračunu, kao što se ne nalazi niti za paketiće djece koja nisu polaznici (besplatnih) dječjih vrtića, što je do pred koju godinu organiziralo Društvo naša djeca i njihov Djed Mraz. Isto tako, iz Grada nisu pokazali ni dobru volju da u ovom čovjekoljubivom božićnom ozračju doniraju poklon bon u pojedinačnom iznosu od 300 kuna za 1500 umirovljenika, za one s niskim mirovinama, do tri tisuće kuna, što je predlagao jedan gradski vijećnik. Ali zato, kad treba prikupljati dragovoljna sredstva za neke akcije koje bi trebalo financirati iz gradskog proračuna senzibilizira se široka javnost, ustvari tutne ruka građanima u džep. Od siromaha se izvuče sitniš, a u bogatijih poneka papirnata novčanica, pa hinimo na sva zvona građansku solidarnost za nešto, za što smo već izdvojili novac kroz plaće u gradski proračun (porez, prirez) ili plaćanja komunalne naknade. Ali dva put je dva put. Zar to nisu stupidnosti? Znači, kad posegneš nekome u džep pod krinkom dobročinstva to su akcije iz izvora demokracije, ali kad treba osigurati novce iz tog istog proračuna za poklon paketiće djeci ili simboličan božićni poklon bon umirovljenicima s crkavicom od mirovine, sada još bjednijom u eurima i sličnim solidarnim akcijama - „krpanja rupa“, onda ti isti građani nailaze na sumrak demokracije.

Gospodari svjetla i gospodari tame

Mišljenja sam da nitko nema ništa protiv što se uložilo 200 tisuća eura (!) u sjaj i raskoš božićnih dekoracija za šminkanje grada, ali tko god zdravo razumski razmišlja stavit će pomoć ljudima, ispred svega. Jer ne čine identitet jedne zajednice fasade, parkovi, ulice, trgovi, svjetleće lampice…čine ga ljudi i njihov moral. Oni su duh jedne zajednice koji mora biti sačuvan.“ Lice čovjeka je fasada. Oči su prozori, a usta vrata u svemir. Ruke i noge su stube u svemir. Zato treba poštivati svakoga čovjeka. Prije nego gradimo zgrade, trgove, ceste ili okitimo grad treba razumjeti ljude. Oni su najvrjednija građevina. U toj građevini je središte ravnoteže i harmonije nekog grada“ (Elif Shafak). No što je tu je, dio je naše krivice što ne činimo ništa da se više svjetla upali u ljudima, a skromnije na ulicama? I tako, ovih dana napustiše nas „Gospodari svjetla“ (firma iz Samobora koja je koja je postavila instalacije), a ostali „Gospodari tame“, reče jedna naša sugrađanaka.

Moj izbor

I pitam se da li da sada stavim ružičaste naočale ili da ipak slobodno napišem da me muči ova socijalna nepravda, političke farse, ovo zaglupljivanje masa i da uz sve dužno poštovanje, prema svima, ipak kažem kako mislim da ne čineći ništa, blago rečeno, dajemo krila diktaturi kojom će u skoroj budućnosti nadolazećim generacijama zagnjuriti glavu ispod vode. Nipošto ne tvrdim da su moje misli ispravne ili opravdane, ali na ovome opasnom raskrižju  biram slobodu govora.

Piše: Sanja Bosnić