Kurijera se neće sad frmati u Umagu, nego moremo samo škičati, haj kurijera!

11.08.2020

Kurijera se neće sad frmati u Umagu, nego moremo samo škičati, haj kurijera!

Na autobusnom kolodvoru u Umagu peroni su prazni

Po mnogočemu se grad Umag želi istaknuti da je bolji od ostalih gradova Istre i pri tome se stvara dojam da uporno forsira neka natjecanja u kojima gradonačelnik - kapetan momčadi dokazuje da je Umag apsolutni pobjednik. I dok su mnoge osvojene titule produkt čudnovatih, hiperprodukcijskih natjecanja s prefiksom “Naj” dodijeljenih od samoosnovanih (ne)profitnih udruga i sličnih društava, kako stvari stoje, uskoro bi Umag i bez službene prijave na neko od sličnih takmičenja trebao zaslužiti titulu autonomne samouprave ili “Najkarantena grada” u Hrvatskoj. Zasigurno ste pomislili na globalno popularnu francusku riječ povezanu s epidemiološkim mjerama, no u tekstu niže, otkrivamo da se radi o specifičnoj vrsti prometne karantene cijele lokalne samouprave ili njezine izolacije od ostatka Hrvatske i dijelova EU.

Voze samo dvije autobusne linije ljeti

Jer, ne sluti na dobro, da će Umag uskoro ostati bez autobusnog kolodvora i redovnih autobusnih putničkih linija, što neslužbeno doznajemo. Drugim riječima to bi značilo da će postati slijepo crijevo Istre, izoliran od ostatka Poluotoka i države. A razlog tomu nisu potencijalni ulagači iz nekog novog stranog trgovačkog lanaca koji su bacili oko na autobusni kolodvor, već jednostavno ekonomska neisplativost u održavanju redovnih autobusnih linija iz Umaga i obrnuto od strane jedinog preostalog autobusnog prijevoznika Arrive (bivšeg Autotransa.) Šetnja umaškim kolodvorom i niz uočljivih detalja upućuju na to. Pa tako, na istaknutom mjestu za objavu reda vožnje/odlazaka/dolazaka/ staklena stijena je prazna. Jedini siguran izvor informiranja o autobusnim linijama je onaj od ljubazne šalterske prodavačice karata koja nam veli da internetsko pretraživanje nije precizno, s obzirom da ne ažuriraju stranice. Tako od nje saznajemo da trenutačno iz Umaga vozi u pravcu Zagreba samo jedna vikend “buslinija” Umag-Rijeka –Zagreb –Osijek u 20 sati, a od jutarnjih linija postoji samo još jedna svakodnevna koja vozi do Pule, a kreće u 10,15sati.

Svi busevi kreću prema Hrvatskoj iz Poreča

” I to je sve? I zaista sve?” ponavljam pitanje. Klimanjem glavom mi potvrđuje. Mnoge su autobusne linije izbačene iz prometa u vrijeme trajanja epidemije i nakon koronakrize. Svi se građani, odnosno zainteresirani putnici usmjeravaju se prema Poreču iz kojega cirkulira velik broj autobusnih linija po Istri, u pravcu Rijeke i dalje prema Zagrebu. A i ova linija iz Umaga za Osijek saobraća samo u ljetnim mjesecima , a poslije ljeta se ukida, te će Umag biti odsječen od hrvatske prijestolnice.”…Jankec, ne Jankec, ne buš videl beli Zagreb grad…”

Nekad bilo, a danas tek ostala sjećanja

Umaška kurijera neće krenuti. Kolodvor je otužno prazan kao stakleni akvarij bez vode. Na stolcima u čekaonici nitko ne sjedi i ne čeka bus. Sporim koracima pristižu putnici samo na jedan peron gdje će se ukrcati u pokretnu limenu kutiju za Pulu. Na ulazu/izlazu s kolodvora još su izvješene obavijesti o autobusnim linijama Črnja Toursa kojima se moglo do Zagreba, ali i u Europu. Munchen, Trst, Beč, Padova…Nažalost, nedavno je i Črnja, otpustila 67 zaposlenika u Rovinju, dok mnoge putnike vežu lijepe uspomene na brojna putovanja i izlete s ljubaznim vozačima Črnja buseva, kojima nikad nije bilo teško udovoljiti brojnim zahtjevima putnika.

Kakav je to grad bez redovnih autobusnih linija?

Putnici bi se znali našaliti da su kao taksisti jer ih voze sve do kućnog praga. Ta lijepa vremena su iza nas. Nema više Črnje Toursa, ni Briona, ni Filsa, ni Laste, ni AP Varaždina te drugih autobusnih prijevoznika koji su nekad pristizali na umaški kolodvor. Kakav je to grad bez redovnih autobusnih linija? Jedan tragično preminuli Umagež po nadimku Sari, davno je rekao:”*ebeš grad gdje se autobusi samo okreću!”. A što li bi tek rekao kad bi znao da autobusi uskoro neće ni ulaziti u grad nego će nestati poput njega.

Biciklom, motociklom te trendovskim romobilom put Umaga

Gradski oci koji se voze i po 24 sata gradskim prijevozom, pri čemu mislimo na službene automobile kupljene novcima poreznih obveznika, o tom umaškom problemu sigurno ne razmišljaju dok “jašu” 200 km/h na stotinama crnih konja iz Opelove ergele, a građani za to vrijeme neka idu pješke. Još bi im mogli slegnuti ramenima i najvjerojatnije izjaviti poput uzoritih perjanica svoje socijalno osjetljive socijaldemokratske stranke da ovo nije socijalizam, da su ovo sve privatne autobusne prijevozne tvrtke koje gledaju na svoj interes i profit…. I točno je da su se vremena, odnosno društveno- ekonomski odnosi promijenili, ali nisu se zato svim stanovnicima Umaga promijenile i potrebe za vožnjom redovnim autobusnim linijama. Primjerice, umirovljenicima, osobama s invaliditetom, studentima, učenicima, ne vozačima, putnicima… koji žele gledati mirno sjediti, malo platiti i kroz veliki prozor uživati u pejzažu dok ne stignu na odredište. O mlađim turistima da i pričamo. Oni se kreću svijetom raznim prometalima. Autobusni kolodvori im već na prvi pogled odaju sliku o gradu u koji su stigli radi nekog doživljaja, ali možda više neće stizati u Umag jer se "...kurijera neće frmati i ni gume joj neće zbužati, nego mogu samo škičati, haj kurijera..." te grad prekrižiti sa svoje karte svijeta koju nose u ruksaku. Kakvog li paradoksa u gradu koji se razvija i raste u prometnoj infrastrukturi, a da ni jedna cesta kroz tunel Učka ne vodi u nj?! A poznato je da se brodom ne mogu uploviti u gradsku luku, niti se dovući vlakom ili doletjeti avionom? Preostaje im bicikl, motocikl te trendovski romobil kojega ne smatramo osobito komfornim prijevoznim sredstvom za duga putovanja, jer Umag je najudaljeniji grad na Poluotoku.
Sami Umažani se do daljnjeg jedino mogu ponadati da im se ovaj najcrnji scenarij neće obistiniti, i da neće postati jedini grad u Istri bez autobusnog kolodvora!

Solomonsko rješenje Svetog Nikole

Presudan bi mogao biti ove jeseni moment prilikom izbora autobusnog prijevoznika za redovni međugradski prijevoz učenika, za što su zaduženi iz Grada Umaga. Ukoliko se ovi iz gradske uprave ne odluče za autobusnog prijevoznika Arrivu (Ri), vjerojatno će se obistiniti naša prognoza. A padne li izbor na njih, uvest će tvrtka i poneku redovnu putničku liniju. Bilo bi to pronicljivo, Solomonsko rješenje. Potom će biti vrlo zanimljivo pratiti reakcije gradskih čelnika koji će, prema već poznatom obrascu, kompromis pripisati svojim zaslugama i velikom političkom pobjedom, a gradonačelnik si prisvojiti ulogu umaškog Svetog Nikole- zaštitnika umaških putnika autobusom. Ali neće biti ni riječi o tome zašto su godinama ranije na umaškom kolodvoru sve rjeđe pristajali autobusi, da bi naposljetku skroz zaobišli grad u širokom luku i time ga eliminirali od ostatka Hrvatske, a da gradska vlast nije poduzela ništa, čime su mnogi putnici zakinuti za sebi dostupna putovanja. 
S obzirom na dosadašnja soliranja gradskih čelnika možebitno je i to sve bio koncepcijski dio izolirane političke strategije SDP-a Umaga čijim su modelom (samo)vladanja gradonačelnika (SDP) pod svaku cijenu Umag željeli učiniti autonomnim dijelom Istre i priuštiti si još jednu titulu “Naj”, ali su na kraju upali u zamku “Najkarantena grada”.

Jojkajući izlet u prošlost

Ustvari, razmisli li čovjek malo bolje i prebroji sve “antiistarske” poteze Grada, i sada još pogled na opustjeli kolodvor te sve umaške zaboravljene i prikraćene putnike, srdžba prerasta u želju da gradsku vlast izvučemo iz službenih automobila i strpamo ih u jedan zahrđalocrveni autobus poput onoga iz crnohumornog srpskog filma apsurda o malograđanskom licemjerju “ Ko to tamo peva” (Slobodan Šijan) pa da jojkajući refren iz pjesme “Sviče zora” (glavna tema filma):”… Voleo bih, majko mila, da sve ovo samo snevam, da sve ovo samo snevam,joj, joj, joj, joj!...“ i da svi zauvijek otputuju u prošlost.

Fotonaslov: Autobus iz filma" Ko to tamo peva"

Piše:Sanja Bosnić