Ljuba Milohanić: "Njemački vojnici su plakali nad mojom zibkom 1943. godine."

13.09.2020

Ljuba Milohanić:

Ljudsko lice rata

Rujanski obilazak zaobalja Istre djeluje umirujuće, gotovo terapijski. Nakon kolovoskih kiša Istra je zablistala u smaragdnom zelenilu kao da je proljeće i samo sočni plodovi jeseni na prekrcanim granama voćaka upućuju na to da je žuta jesen na pragu. Ovaj rijetko naseljen kraj unutrašnjosti Istre djeluje na promatrača snoliko i čini se da je oduvijek disao spokojno kao da ga je ljudska noga zaobilazila hrleći tek prema obali. Međutim, ljepotu prirode i zelenu idilu, gotovo na svakom pragu, kao znakovi kraj puta, narušavaju spomen ploče, spomenici ili posvećene kapelice podignute u čast nevinih žrtava Drugog svjetskog rata. Dolec ispod Sv. Ivana i Pavla, Zgrabljići, Žminj, Kresini, Sv. Petar u šumi, Dobrili…samo su neki od naziva mjesta i zaseoka koji svjedoče o tim zločinima. Kazuju nam da su nakon kapitulacije Italije, 8. rujna 1943., Rommelove trupe početkom listopadske ofenzive na Istru okupirale ove krajeve i nakon 23 godina fašističke okupacije započelo je najkrvavije razdoblje u povijesti Istre. Paleži, strijeljanja, bacanja u jame (fojbe), deportacije u njemačke i poljske koncentracijske logore…Moglo bi se reći da je gotovo svaka istarska kuća u tom kraju pretrpjela svoju veliku ljudsku dramu.

Razgovor uz sočne kreke

A upravo iz tog razloga, da čujemo jednu od tih ispovijesti, put nas je doveo u zaseok Dobrili na Pazinštini kod udovice Ljube Milohanić. Zvuči neobično, ali u tom košmaru i kaosu stravičnih nacifašističkih zločina teta Ljuba nam otkriva i jedno ljudsko lice rata, događaj kojega treba promatrati s aspekta fenomena ratnika ili vojnika koji bespogovorno izvršavaju naredbe svojih nadređenih potiskujući pri tom sve humane osobine čovjeka u sebi. Koliko ljudi stanuje u našem tijelu i koji je onaj pravi Ja?
Udovica Ljuba, vižljasta je, gipka i vitalna za svojih 77 godina i sama održava kuću i domaćinstvo. Dok nam prepričava taj zapanjujući događaj i nudi nas mesnatim krekama (šljivama) modre joj se oči iskre i ona se smješka kao da ne prepričava isječak iz svog tužnoga života.

Tražili partizane, pa zaplakali nad djetetom u zibki

-Rodila sam se 12. listopada 1943., a oca su mi, i materina zrmana ubili Nijemci 7. listopada 1943. Pet dana prije moga rođenja. Ne znamo mjesto gdje su ih upucali, ali pričalo se na povratku s ispaše krava. Jedna mi je susjeda kao djetetu dok sam čuvala krave rekla da će mi pokazati to mjesto koje je krvlju natopilo zemlju i nikad trava tu više nije niknula, ali je ona ubrzo umrla i nisam nikad doznala gdje je mjesto zločina. A zašto su ih ubili i to je ostalo pod velom tajni. Mati nije nikad saznala odgovor, ali bila su to vremena da su žrtve padale glavom bezobzira. Mati je ostala sama sa mnom nejakom na grudima. I onda su jednoga dana, možda mjesec dana nakon ubojstva oca, banula nam na vrata dva njemačka vojnika. Tog su dana Nijemci po kućama tražili partizane i njihove pomagače. Ova dvojica su se u našoj kući razdvojila. Jedan je mati prisilio da pođe na tavan, a on je krenuo za njom, dok je drugi s vilama stajao nad mojom zibkom. Ukoliko bi otkrili partizane da ih mati skriva, odmah bi me probio s vilama. Oruđe koje je mojoj materi bilo izvor života, trebalo je postati izvor smrti njezina najmilijeg čeda. Nije isto od koje ćeš smrti umrijeti. Na tavanu mati nije nikoga skrivala, pa se s vojnikom spuštala u kužinu gdje sam ja ležala u zibki. Kad su silazili niz stube mati je primijetila, pričala mi je o tome više puta kasnije u životu, da je Nijemac koji je stajao uz moju zibku plakao. Rekla je da su mu tekle suze velike „kako bobe od grojza“, bez stanke prepričava teta Ljuba, pa pojašnjava taj čudni prizor.

Srce zakopčano u uniformi

-Iznad moje zibke je visjela jedina fotografija mojih roditelja nastala na dan njihova vjenčanja. Nijemac je to gledao, gledao… i valjda prepoznao u mom pokojnom ocu čovjeka kojega su nedavno ustrijelili. Rekao je to svom kolegi, pa je i on to pogledao i zatim su skupa plakali. Bili su mladi, rekla je moja mati, pa bi svrnuli pogled na mene i majku, i to je sigurno u njima probudilo onoga čovjeka iz svakodnevna života koji živi ispod uniforme krvožednih vojnika. Oca, sina, prijatelja…Vrag bi ga znao. Možda su i oni imali negdje u Njemačkoj neko malo dijete i suprugu pa ih je pogled na mene podsjetio kako bi njihovu djetetu bilo da ostane siroče. Nakon tog dana nikada više ih mati nije vidjela, ali mi je dugo godina poslije, kad bi se sjetila tih suza neprijateljskih vojnika kako im se kotrljaju niz obraz, „velike kako bobe od grojza“, znala reći da oni nisu krivi što su pucali i ubijali jer su samo morali izvršavati zapovijed nadređenih, inače bi i sami skončali kao moj otac, završava teta Ljuba ovu ispovijest koju ćete rijetko čuti iz tih ratnih dana dok su neprijateljski vojnici iz neke daleke zemlje osvajali ove nepoznate krajeve i gledali u svakom Istraninu opasnog bandita! No ovaj kratki, ali emotivno snažan događaj možda bi u ovo mirnodopsko doba, nakon 77 godina, na trenutak mogao ublažiti još vidljive ožiljke na tlu zakrvavljene Istre i poslužiti kao svijetli primjer i poruka da se ratovima i mržnji može usprotiviti samo ljubavlju i humanošću.

Nesretna sudbina zapisana rođenjem

Teta Ljubina mati se nije kasnije nikad više udala, pa su ona i Ljuba zajedno nastavile raditi u polju i brinuti o stoci. I nesretna sudbina teta Ljube kao da je bila zapisana u zvijezdama onog nesretnog dana kad su joj ubili oca jer je i sama ostala udovica te podizala svoju djecu.
-Nije lako, ali kad se mora se mora, opet će sve nekako razdragano uz osmijeh ona dok nam srčano, gostoljubivo istarski ponavlja pitanje hoćemo li kruške, smokve i šljive nabrati pa ponijeti sa sobom jer padaju na tlo sa grana. A meni pada napamet kako se takvo domaće i „nešpricno“ voće skupo prodaje na tržnicama u primorskim gradovima.
Nećemo ponijeti, velim, jer je najslađe ovako oprano kišom, netom ubrano s voćke dok ga jedemo na žuljevitim trudima obrađene teta Ljubine istarske zemlje.

Piše: Sanja Bosnić