LOKVE ILI KALI BUJŠTINE

07.08.2022

LOKVE  ILI  KALI  BUJŠTINE

LOKVE  ILI  KALI  BUJŠTINE

Kako namaknuti potrebnu vodu u doba suše, mučilo je i najstarije stanovnike ovog poluotoka. Koliko se zna, tada se još nisu bavili ni poljodjelstvom ni stočarstvom, živjeli su od lova i sabiranja plodova. Vodu su dobivali iz prirodnih izvora -  potoka i rijeka. U to doba, na području je Istre bilo više izvora i potoka, a potoci i rijeke bili su bogatiji vodom nego danas. Tekuće vode su kroz više tisućljeća oderale i u more odnijele svoje nepropusno dno. I danas se može nazrijeti da je velika rijeka tekla ispod Tinjana, Svetog Petra u Šumi, Kanfanara, Dvigrada i u kamenitim stijenama izdubila današnji Limski kanal. Po naseljavanju ovih prostora, poljodjeljskom je stanovništvu potreba za vodom bila još izraženija. Njihova su  polja bila u dolinama, ali živjelo se na brežuljcima, na onima na kojima se mogla iskopati i urediti lokva ili kal. Takva naselja nicala su i na prostorima Bujštine. I danas na području sela Brič, na nadmorskoj visini od 402 m nalazi se jedna takva lokva. Sastav i oblik istarskog zemljišta pogodovao je razvitku ratarske i stočarske kulture. Uzgajale su se žitarice, slanutak, vinova loza, masline … Brdska područja Bujštine obilovala su pašnjacima, a na brežuljcima su žitelji  osnivali gradine. Nastali su tako Grožnjan, Zrenj, Oprtalj, Sveti Juraj i niz ostalih naselja. Gradinska naselja bila su zaštićena od iznenadnih napada i imala su vodu. Odakle im voda, daleko od potoka i rijeka? Jednostavno rečeno - iz lokava ili kala. Zemljina kora Istre ima raznoliku  površinu. Što se tiče odnosa prema vodi, neki slojevi zemljine kore su propusni, a neki nisu. Pri velikim padalinama i naglim pljuskovima i najpropusniji dijelovi zemljine kore ne mogu upiti svu vodu. Tamo pak gdje ima šuma i livada, zadrži se dosta  kišnice na lišću i granama, te se polako slijeva do propustljive površine kore. U rahlom se materijalu kišnica pročisti od različitih nečistoća te propada do nepropustljivog tla. Taj nepropustljivi sloj obično ima nagib te se voda slijeva niz taj nagib. Takvu vodu nazivamo temeljnom ili temeljnicom. Na nekim mjestima nepropusni sloj izbija do površine što čini prirodni izvor, koji ponekad teče kao potočić, a neki se put oblikuje kao mala lokva. Od davnina ljudi su nailazili na ovakve potočiće i lokve. Obično su se nalazile na brežuljcima. Ljudi su te lokvice proširili, potočiće zajazili, te tako napravili lokvu. Bujština je prepuna ovakvih lokava. Točan podatak koliko ih ima nije poznat, obično u pojedinim krajevima o njima znaju pojedini žitelji sela, oko kojih se nalaze ovakve lokve. Sistematizacija i popis lokava nikada nije sačinjena. Malo je poznato da je prije više od 130 godina Istarski Sabor donio zakon da svako selo mora iskopati lokvu za napajanje stoke te da se takve lokve moraju nalaziti izvan sela. Tada se mnogo toga napravilo, ali bez znatnijeg unapređenja. Znano je, da je prije stotinjak godina otkriveno, da su komarci prenositelji opasne bolesti malarije. Malarija je uz kugu bila najveće zlo na prostorima Bujštine i šire. 

Pošto se znalo da se komarci legu u močvarama i lokvama zahtijevalo se da se lokve zatrpaju, ali u isto vrijeme nije bilo moguće priuštiti narodu dovoljno vode. Znakovito je da čitav prostor Bujštine oskudijeva sa cisternama koje se pune preko krovova kišnicom. Većina sela ih nema pa se voda dopremala s izvora kojih na ovim prostorima ima podosta. Bazuja, Bolaž, Bolažić, Draga, Gusterna, Krajevica, nazivi su samo nekih od prirodnih izvora. Tek pojavom velikih cisterni i vodovodne mreže, koja je sagrađena između dva svjetska rata, opskrba vode je normalizirana, a ujedno je i uzrokovala  nestajanje mnogobrojnih lokava.

            Svaka lokva ima svoj vijek trajanja, koja u prvom redu zavisi od debljine i otpornosti svojeg nepropusnog dna, ali i od snage koja napaja lokvu. Ljudi su od pamtivijeka bili uvjereni da lokve ne mogu presušiti. Neke lokve su nestale uslijed prečestog čišćenja. Kad su ljudi očistili i posljednji nepropusni sloj njenog nepropustljivog dna, vode je nestalo. Neke su lokve nestale jer se na njihovim obalama ne napaja više stoka. Teška stoka (istarski podolci,  goveda i konji) je usljed težine svojih nogu utabala dno i tako stvarala nepropusno dno gdje se stvarala lokva. Kako se stoka više ne napaja na lokvama i njih ima sve manje. Takvih napuštenih lokvi  na ovim područjima ima podosta. Jedna od njih se nalazi nedaleko Buja, nadomak selu Vinela. U njoj se na dnu još mogu pronaći ostaci zelenog blata, prazne osušene kućice puževa barnjaka, osušeni troskot i šaš koji će s vremenom u potpunosti nestati. Nestajanje onih lokava, koje su uz putove, uvjetovano je ponegdje i  asfaltiranjem tih putova, jer je asfalt smanjio mogućnost opstanka propusnog sloja, a negdje je i takva cesta  presjekla žilu vode temeljnice. Jedna od tipičnih lokvi iznad Gornjih Picuda ima otprilike kružni oblik, cca dvadesetak metara. S jedne strane je pristup s puta, a s druge strane je obrasla granjem i neprohodnošću prilaza. Obale su od masne gline, a voda je mutnosmeđa. Po tragovima gaženja vidi se da se tu napaja stoka, vjerojatno ovce i koze. Niže, između Matelića i Babica vidljivo je da se i divljač napaja na ovoj lokvi. Neposredno ispred pojilišta protrčalo je nekoliko srna dublje u gustiš. Lovačka društva za napajanje divljači danas rade nove lokve, zapremine od tisuću litara naviše. Dno obično cementiraju  U lokvi sela Brič, koja je smještena na jednoj od najviših točaka Bujštine može se vidjeti i crvena ribica. Ova lokva nikad ne presušuje i o njoj  brinu žitelji sela.

            Kako danas zaštiti lokve od propadanja? Gradske strukture vlasti u suradnji s Turističkom zajednicom Grada započeli su sa sanacijama i uređenjima pojedinih lokava, kao što su lokve u Gornjim Babićima, neposrednoj blizini Čepjana, ispod Matelića, u Donjim i Gornjim Picudima  i u Juricanima. Sve te lokve nose u sebi niz iznenađenja i ljepote. Tako je lokva u Gornjim Picudima prepuna biljaka sličnih lopoču i u potpunosti je njima prekrivena te tako čini zelenu oazu. U lokvi kod Matelića mogu se naći kornjače, u Škrinjarima vilin konjic. Znano je da su lokve leglo komaraca, ali u pojedinim lokvama žive organizmi koji se hrane ličinkama komaraca i oko njih nema komaraca. U nekim se lokvama pronađu crvene ribice. Uređenjem obala, redovitim čišćenjem ali ne i oštećenjem dna, željelo ih se zaštiti i ukorporirati  u turističku atrakciju. Oko nekih, kao u Juricanima, posadilo se i drveće. I tu se stalo... No, ove je godine opet pokrenuta akcija uređenja tih davnih napajališta stoke. I opet je želja obnoviti kali i privesti je u svrhe neke nove turističke ponude.

 

Danas su te lokve izvan uporabe jer je tadašnja i današnja gradska vlast od tog projekta odustala!!!!!

(osvrt 28. srpnja 2022. g)

 

            Mnoge od ovih lokava nestale su i nestajat će ali one su i istovremeno nepresušni spomenik vodi i životu koji se odvijao uz njih. Danas ih nazivaju barama, smatrajući ih  ruglom i sramotom ali ako ih osmislimo i privedemo svrsi one će ovo pogrdno ime izgubiti. Inkorporirati ih u turističku ponudu, kao dio budućeg zelenog turizma učinit će napose da se i lokve ne izgube kao i mnogo toga u našim životima. Još i danas se na Bujštini događa, ne od jučer i ne tako davno, da se zbog obilja vode zanemaruje ovo blago, da svi ovi kali padnu u prošlost. Krajnje je vrijeme da opet podignemo glas protiv takovog stanja.

 

 Tekst i fotografije: Zlatan Varelija

 

Tekst je napisan 8. siječnja 2011. godine otada više lokvi skora da i nema