Ma koga je danas briga što su Julijani isključili vodu?

23.03.2021

Ma koga je danas briga što su Julijani isključili vodu?

Foto:Darko Bajić

Tko nevoljnike danas šiša?

Julijana je fina starija gospođa koja je jednog jutra odvrnula špinu i voda iz nje nije potekla. Lupkala je po cijevi, ali špina nije reagirala. Ni kap vodice se nije smilovala procuriti iz cijevi. Umah, kao grom iz vedra neba zveknula ju je pomisao kako nije platila račun za vodu i da su joj momci iz Vodovoda sigurno zavrnuli sat i onemogućili dotok vode do stana. Sivom korom mozga su joj protrčali mravci, tisuće i tisuće njih. Nije ih mogla zaustaviti, a onda su, iznenadno, nestali u trenu, jednako kako su i ušli. Pribrala se i počela razmišljati što će sada. Ne može se umiti, zube oprati, kavu skuhati, vode se napiti, jelo pristaviti, pod prebrisati, veš oprati…Nikada u svojih gotovo osam desetljeća nije pomišljala kako li izgleda život bez vode, a sada joj je u sekundi postalo jasno da je gotovo nemoguć i voda joj je postala još potrebnija.
Julijanu, visoku i elegantnu žene biserno plave kose i modrih, veselih očiju pamtim iz doba Juge kao jednu šarmantnu damu, i teško da joj se netko tada mogao obratiti sa drugarice Julijana. Pamtim je i po elegantnom hodu, a svaki bi susret s njom završio njezinim širokim osmijehom, a oči zaigrale iako joj uvijek (kao ni drugima) nije bilo do smijeha. Ma koliko god da su i u ono doba ljudi imali vlastitih, nemilih problema, nosili su se ponosno s njima, a život u zajednici bio je ljudskiji, tolerantniji, zabavniji i bezbrižniji pa bi se tuga ili brige raspršila kao lišće na vjetru nakon čega su kao golo stablo opet bili spremni za novi život. Družili su se ljudi, odlazili na sindikalne izlete i fešte, uzajamno pomagali bez očekivanja revanša, jer to se podrazumijevalo, dijeliti radost i tugu. Firme su radnicima dijelile stanove, bilo je besplatno zdravstveno osiguranje, besplatno školovanje…i gotovo da nije bilo sirotinje, a penzioneri su uživali u svojim solidnim mirovinama kao zrelim plodovima svog mukotrpnoga rada. Bili su cijenjeni i poštivani u društvu, firme iz kojih su odlazili u mirovinu su ih godinama pozivale na zajednička druženja, a mnoge bi im slale prigodne pakete ili novčane darove povodom proslava obljetnica poduzeća. A danas? A danas, se već sve pomalo ugasilo, ostale su tek iskrice poštovanja. Nema ni darova, ni poziva na zajedničkih druženja, a i firme su nestale. I čovjek, ono što je najgore od svega. Sve te generacije dobrih ljudi, iz nekih starih vremena, iz nekog drugog sistema, kao da su postale balast ovoga društva, teret kojega bi najradije strpali u velike spremnike za otpad i odveli na odlagališta pa ih se na taj način riješili zauvijek, jer nisu više produktivni i zauzimaju previše mjesta. Beskorisni su. Mirovine su većinom ispod prosjeka najniže isplaćene plaće u HR ,a računa koji im stižu na naplatu je nebrojno. Ustvari, nemaju pojma niti što sve plaćaju. Ne znaju to ni nabrojati, kao ni medicinske dijagnoze koje ih polako glođu. Pa ti onda živi, a sve valja platiti, jer se može desiti da ti okrutno, često puta i bez najave, zavrnu jednu sklopku i opa, uskrate te za elementarna, ona egzistencijalna prava. Struju i vodu.
Plati, ne plati…
Takva je nevolja snašla i Julijanu, koja iz mjeseca u mjesec krpa kraj s krajem i radi prioritete među računima koji prije platiti. Pa tako kalkulira iz mjeseca u mjesec. Voli, ne voli, voli, ne voli, plati, ne plati, plati, ne plati…Ponekad preskoči onaj za struju, da bi platila onaj za vodu, pa preskoči onaj za TV, da bi platila onaj za slivne vode, pa onaj za slivne vode da bi platila onaj za pričuvu, pa preskoči ovaj za pričuvu da bi namirila dopunsko osiguranje…pa je tako u tom preskakanju, igri neimanja, preskočila platiti račune za vodu i tako su joj uskratili i pravo na vodu. Ili kako kažu u Vodovodu, najprije su joj limitirali isporuku vode. Stavili neku crnu gumicu u cijev da priječi normalan dotok, i kaplje kap, po kap podsjećajući ju na vlastitu bijedu i dugovanje. Dugovanje one vode koju nitko nije svojim rukama i mukama proizveo, već koju nam je dragi Bog ili majka Priroda darovala i za koju je poglavica indijanskog plemena Siuoxa, Bik Koji Sjedi jednom zgodom rekao bijelom čovjeku:“…pa ne može se prodati nešto što ne pripada čovjeku…“Ali danas znamo kako nam naši „Indijanci“ prodaju i limenke ispunjene kisikom, a voda je na cijeni kao suho zlato. Nažalost, i ova Julijanina priča nije jedinstvena, pa nije gotovo više ni interesantna kao tema, a malo je i onih kojima je tužna u Hrvatskoj. Platiti se mora, hebiga, rekli bi mnogi, a da se pri tome nitko ne bi ni lecnuo ili upitao zašto jedna starija i osamljena dama nije platila taj račun za vodu čije su brojke na fakturi nekim paralijama veličine mrvica na stolu. Ali, zašto pobogu ti vodoinstalateri, u malom gradu gdje Julijana živi, nisu prvo pokucali na njezina vrata znajući da je umirovljenica koja živi sama, pa joj prišapnuli:“… teta Julijana, to i to vam se sprema…“ Uzalud nam trud svirači tražiti odgovore za tisuće sličnih Julijana, jer treba shvatiti, treba shvatiti, treba shvatiti i prihvatiti da živimo u nemilosti brutalnog kapitalizma gdje je čovjek čovjeku postao vuk, homo homini lupus pa se ti bori s vukovima. A onemoćale starije i ranjive osobe sve više podsjećaju na janjad, žrtvovanu grabežljivom društvu.
I što je bilo kasnije s tom vodom, jesu li joj vodu uključili, je li procurila iz njezine špine i može li se sada s guštom napiti vode bistre pomiješane suzama koje su joj se sjurile niz lice?
Drugi dio
Sjedimo na sunčanoj strani Umaga. Uz morsku obalu. Darko i ja. Kapučino nam nosi konobarica. Gotovo ju i ne primjećujemo obuzeti razgovorom o Julijani. Darko mi je sve dokumentaristički pričao, a ja sam u glavi vrtjela sličice koje su se slile u napisane riječi. Darko ih je u fragmentima nizao u mojoj glavi. Ustvari, taj sredovječan čovjek, koji je unajmio njezinu garažu, jedini se angažirao oko svega punim srcem i materijalno.
-Hoću u novine, rekao je nesretan što se kroz Julijaninu priču zrcali slika siromaštva naših umirovljenika, ali još više onog duševnog i emocionalnog siromaštva gotovo svih novopečenih bogataša, hibridnih političara i ovih na vlasti u državi gdje empatija i skrb za narod gubi svaki smisao. I onda je Darko kronološki pričao i pričao kako je Julijani voda isključena, kako su joj potom (iščupali) odnijeli vodni sat, kako je slao mejlove Vodovodu, kakve su uvjete postavljali, kako je postepeno podmirivao dugovanje (800 kuna), pa tužio za povratak vodnog sata, pa su tražili iz Vodovoda još 300 kuna za povrat sata…borio se na suhom sa bujicom administrativnih pravila. U toj je borbi za ustavno pravo Julijane i svakoga tko se našao u toj situaciji, shvatio koliko je taj soj socijalno ugroženih, a osobito osamljenih penzionera bespomoćan i nezaštićen jer se nemaju kome obratiti za konkretnu, opipljivu pomoć.
Facebook profil Croatia JS
I onda mu je sinula ideja da na facebooku otvori profil Crotaia JS gdje bi se prenosile informacije poput ove, prenosili problemi s kojima se suočavaju naši susjedi, sugrađani…a sve sa jednim istovjetnim ciljem da si dobri ljudi iskustveno pruže uzajamnu podršku suradnje, podijele savjete ugroženima na koji način probleme riješiti, pružiti im besplatnu pravnu pomoć i drugo. Jednostavno da ljudi ljudima, svatko na svoj način ovisno o situaciji pomogne. Znači, kako buđenjem ljudskosti u srcima vratiti dostojanstvo ljudima u potrebi i beznađu. Njegova je zamisao zaiskrila i brojne pratitelje fb-a dirnula u srce. Čitao mi je Darko objave i lajkiće…Bože koliko je brana preko vode morao prevaliti ne bi li Julijani pomogao da se domogne svoje vode, pomislila sam kad je završio ispovijest.
-Znaš, u novinama ti ne bi objavili ovaj događaj jer ih ima u Hrvatskoj napretek. Gotovo su postali svakodnevnica, rekla sam mu tužno, ali zadivljena nesebičnim angažiranjem ovog 45 godišnjaka.
-Pa i mnogi bi čitatelji bešćutno rekli neka plati račun i problem će riješiti, još sam dodala.
-Hoćeš mi reći da bi reagirali tek kad netko pukne kao onaj u Pakracu kada je ubio radnika HEP-a zbog isključenja električne energije, pitao je gaseći zadnju cigaru.
-Upravo tako. Nikoga više ne zanima zašto je tko pukao, nego zločin i odakle mu oružje. A da se piše o nevoljnicima i da ih se pokuša zaštiti te im ljudski pomagati na svaki mogući način, puno bi se zločina izbjeglo, velim i bodrim Darka da zato on nastavi pisati na facebooku jer očito je da je se empatija preselila u virtualni svijet, dok zatvaramo oči u stvarnosti od susjedovih problema.
Sanja Bosnić uz kavu sa Darkom

 Foto: Ante Kuprešak novi je šef Sindikata umirovljenika Hrvatske | Mirovina.hr/FB