MATERAŠTINA , I. dio

10.08.2020

MATERAŠTINA , I. dio

Nekada


Priča o Materadi biti će ispričana u tri nastavka. Materada nekad, jučer i danas govore o životu na prostorima Materade, dijela Umaštine na kojem se nekada odvijao život, a danas vegetira poput mnogih drugim odbačenih naselja na Umaštini.

Prvi trag pisan na glagoljici

Na prostorima koji dijele terasaste prostore Bujštine od ravničarskog dijela, smjestila su se sela: Materada, Juricani, Martinčići, Čepjani, Kranceti, Matelići, Donji i Gornji Picudi. Taj niz zaselaka poznat je i pod nazivom «Materaština». O samoj Materadi više puta je pisano a i objavljen je roman pod tim imenom. Nekoliko kuća čini današnju Materadu, a s Juricanima imala je najvažniju ulogu na ovim prostorima, što na cesti od Humaguma (Umaga) vodi do Buja. O samom nastanku sela nema puno podataka. Prvi dokaz datira iz 1531. g. i pisan je na glagoljici. Na natpisu piše «Grob popa glagoljaša Ivana Sturčića, umro 1531. g.». Originalna ploča podignuta je i stavljena izvan glavnog oltara. Na istom zidu nalazi se i posuda koja datira iz prve polovine XVI. st. i na njoj je glagoljicom ispisano ime Vida Radičića.
Sam korijen imena sela na Materaštini govori da su stanovnici ovog područja bili Hrvati. Na ove prostore dolazili su i nastanili ga došavši iz središnje, istočno-gorske Istre, Ćićarije kao i iz Dalmacije. Među njima bilo je mnogo pastira koji su tražili bolju ispašu za svoju stoku. Stari dokumenti govore da je prvi stanovnik Juricana bio neki Jurcan (Jurčan) po kojem je selo dobilo ime. U Materadi prvi stanovnici bili su Ukovići i Rukari, koji su nažalost izumrli. Selo Čepjani dugo se zvalo Čepići po jednom od prvih žitelja. Ovaj ravničarski kraj dobiven je krčenjem šuma. Tako je selo Picudi dobilo ime po šumi koja se nekad protezala na tim prostorima. Hrastove šume pružale su se nekada čak do Savudrije. Na području Kranceta također su bile hrastove šume a prvi stanovnik sela zvao se Zadnik, čija je loza izumrla. Priča se da je šuma bila tako gusta i puna opasne divljači, da se do Materade trebalo odlaziti čak preko Črnog vrta odnosno današnje Brtonigle. Selo Boškarija dobilo je ime po «bosci» šumi.

Oduvijek je Materada imala svoju općinu

Iz dokumenata koju su pronađeni u arhivama grofa De Franceschia iz Segeta vidljivo je da je Materada bila općina već u XV. st. Vidljivo da se općina često sporila sa susjednom općinom Umag uglavnom vezano za poreze. Prvi datirani spor potiče iz 1498. g. kada je Materada morala po svakom ognjišću, a tih je bilo 15, na dan Svetog Mihovila dati općini Umag tri libra žitarica na ime godišnjeg poreza. Žitelji Materade često su protestirali kod viših instanci ali uzalud. Spor je trajao više od stoljeća. Iz drugih dokumenata doznaje se da je spor riješen kada su predstavnici Materade na čelu sa županom Malnom Tomasom, kao i članovima vijeća u sastavu : Jakov, Jure i Jurko Momić te Mate i Jure Dorasić sa općinom Umag sklopili ugovor da se na dan Gospe Snježne (5. kolovoza) plaća na ime poreza općini Umag tri dukata. Predstavnicima je Umaga na taj dan priređivan svečani ručak. Seljaci koji su na dan praznika prodavali kruh i vino bili su oslobođeni plaćanja poreza. Jednim drugim ugovorom bilo je predviđeno da seljaci sa područja Materaštine moraju prodavati vino i drvo isključivo na području Umaga, dok su stoku i žitarice mogli prodavati samo na teritoriju svoje općine. Mnogi dokumenti, njih preko desetak ,odnosi se na ove sporove, kao i za pašnjake sa susjednim Umagom. Materačani su se osobito osjećali prikraćenima i oštećenima zbog toga što nisu mogli posjedovati vinograde i napasati stoku na području Umaga. Tim više je zanimljivije da su ostali stočari na istom tom području nesmetano mogli napasati stoku. Posebno su se bunili zbog posjeda «Bosco grande». Morali su svoje pašnjake i ograditi na međama sa Umagom jer su u protivnom gubili prinose a nisu imali nikakvu zaštitu. Komisija, na čelu sa županom Matom Vukovićem, u kojoj su bili Petar i Marko Frleta., Petar Martinčić i Jure Lukačić, dugo je pregovarala sa općinom Umag kao bi se riješile sve nesuglasice. Na kraju su, ne mogavši postići sporazum, 15. veljače 1782. uputili predstavku mletačkom duždu u kojoj se između ostalog navode sve nepravde Umaga spram male općine Materade. Nema dokumenata je li je na taj protest ikada odgovorio mletački dužd. Znakovito je da se kroz svu svoju povijest hrvatstvo Materaštine održavalo na ovim prostorima. Popovi glagoljaši u narodu su očuvali narodnu svijest. Na ovim prostorima uvijek se glagoljalo što dokazuju glagoljski natpisi, kao i matične knjige pisane glagoljicom. Kolonatski odnosi i njihov utjecaj na život Materaštine

Čitav se vijek na ovim prostorima živi od poljoprivrede. Između dva rata na ovim prostorima živi preko tisuću i po stanovnika. Znakovito je da je Kraljevina Italija još 1869. g. ukinula feudalizam, ali na ovim prostorima još uvijek caruje kolonat i kolonatski odnosi. Cjelokupno stanovništvo Bujštine, pa i žitelji ovih krajeva, smatraju da su ovakvi odnosi potpuno normalni. Dio zemlje davao se i u napolicu. Obično se u napolicu davalo zemlju određen za krumpir kukuruz i druge kulture koje su tražile više radne snage, dok su površine pod žitaricama zadržavali za sebe, jer su lako mogli uz pomoć tuđe radne snage izvršavati sve poslove. Takvim napoličarstvom osobito su se na ovim prostorima bavili Tomica Ferdinand i neki Martinčić poznat pod nadimkom «Fumalo». Na zemlji koja je davana na napolicu sprežne radove je vršio gospodar ako je imao stoku, dok bi napoličar morao obavljati sve ostale poslove. Ipak, najviše se koristio čisti kolonatski odnos, kada se nemilosrdno iskorištavao seljak. Da bi podmirivali obveze, seljaci su se morali zaduživati a kako nisu bili u mogućnosti vratiti dugove oduzimalo bi im se imanje. Bezzemljašima se nametalo ili iseljenje ili prihvaćanje kolonatskih odnosa. Tako u jednom od ovakvih ugovora sklopljenih između vlasnika Tomice Antonia i kolona Frlete Ivana između klasičnih kolonatskih odnosa, i obveza, postoji i niz specijalnih uvjeta. Gospodar dozvoljava kolonu držati do 30 kokošaka i do 15 purana. Gospodaru će kolon dati za Uskrs 50 jaja, 4 pilića, 3 kopuna, u studenom 50 jaja i kopuna, a u prosincu jednog purana. I tako svake godine. Dudovi i drva iz šume su vlasništvo gospodara. Po isteku ugovora kolon ne smije odnijeti gnoj. Ugovori su se sklapali na jednu godinu i svake su se godine obnavljali. Znakovito je da u ugovoru od 1940. g. umjesto pisanja prezimena Tomica stoji Tomizza. Po završetku Drugog svjetskog rata kolonatski odnosi koje još spominje Katon prije više od 2100 g. nestali su sa ovih prostora, ali tek u svijesti ljudi dok u su u životu i običajima prisutni sve do današnjih dana.

Tekst : Zlatan Varelija

U slijedećem nastavku Materada: Jučer