Mirisna jutarnja priča iz Umaga

04.06.2020

Mirisna jutarnja priča iz Umaga

Prvi kafić u Umagu

Kafići su se na našim prostorima počeli javljati s modernom arhitekturom od betona, sredinom 60.- godina prošlog stoljeća. U sebi nose ono iskonsko velegradsko, i pripremalo nas je za neka buduća, užurbana vremena. Rođen kao zamjena za kavanu, mjesto gdje će se na brzinu nešto popiti i žurbom na posao, pretvorio se u nešto posve drugo tipično balkansko. Kafić je postao mjesto dugotrajnog stajanja. Lokal, bolje rečeno lokalčić samo sa šankom, uz koji su bile priljubljene barske stolice i nekoliko stolova za stajanje, a na dnu u udubini s možebitnim WC. Dok su Amerikanci izmislili svoj junk food, u nas je izmišljena junk-cuga! Naši kafići pandan su njihovih lokala za brzu pohranu, ali s jednom razlikom. Dok se u junk food ulazi da se nešto s nogu prezalogaji i brže odleti na posao, ali u kafić se ulazi da se nešto popije ali se ne izlazi tako brzo.

Od turske do espresso kave

A i inače, kava ima zanimljiv geografski put. S Arapima iz Etiopije, do kavana u Meki, Damasku pa sve do turskog Istanbula. Preko Venecije do Beča, Pariza i Londona. S Istoka na Zapad, a zatim ponovno sa Zapada na Istok i cijeli svijet kao espresso, kao instant ili kao filter kava.
Kavane u klasičnom smislu, u Umagu nikada nisu postojale, a gradski kafići su stigli dosta kasno. Kava se obično do tada ispijala u gostionicama, kojih je u gradu bilo nekoliko: “Učka“, „Čin- Čin“,“ Buffet Vlasto“…. Obično bi to bila turska kava, a pojavom prvih espresso aparata uvela je i espressa u naš grad. I prvi espresso aparati na tlu bivše Jugoslavije rođeni su na Bujštini nedaleko Marušića u nekada poznatom Metalcu. Sjećam se prvog kafića u umaškoj Danteovoj ulici koji je izrastao negdje početkom osamdesetih prošlog stoljeća. Nekako tiho u malom prostoru nekadašnje pedikerske radnje osvanu je početkom osamdesetih godina prvi kafić značajnog imena Sidro. U prostoru od desetak kvadratnih metara s malenim šankom nekoliko stolica osvanuo je tada novi proizvod, bolje rečeno sastajalište.

Usidreni Umageži u prvom kafiću „Sidro“

Kafić je otvoren u suvlasništvu s Željkom Buršićem priča Branko Dežjot prvi suvlasnik. Bio sam bez posla, priča danas živući Dežjot. Željko je radio kao pediker i imao mali prostor pedikerske radnje u ulici Dante Alighierija. Bio je zasićen pedikerskim poslom i pala nam je na pamet ideja o otvaranju kafića. Došao sam iz Rijeke i radeći u Opatiji vidio sam nekoliko malih kafića. Bez obzira na mali skučeni prostor pedikerske radnje (oko 14 m2) preuredili smo prostor u kafić, s šankom pultom prislonjenim na zidove i nekoliko barskih stolica. Bili smo prvi u tadašnjoj općini Buje za ovakvu vrst ugostiteljske djelatnosti, jer navedene općinske službe za na svaku našu molbu i zahtjev morali su se obratiti za savjet višoj instanci. Dali smo mu ime „Sidro“ s nadom da će se tu ljudi usidriti. I krenulo je izvrsno, uvijek puni dolazili su ljudi iz tvornica Podravke, Tipografije, kao i iz bujskog Digitrona. Jednostavno rečeno radili smo odlično. Kako smo nabavljali kavu iz Trsta s kvalitetom mašinom za kavu nismo mogli pogriješiti. Radio sam prije toga i u pržionici kave tako da sam znao kako mljeti kavu za vrijeme juga a kako za vrijeme bure. Uveli smo prvi tost, iz Rijeke sam nabavljao juice od paradajza, koji je bio pravi hit, a rakije smo posluživali s čokanjčićima iz leda. Tu su gosti po prvi puta mogli pročitati i novine. Posla je bilo napretek, a zašto je sve otišlo kvragu i nekim drugim putem posebna je priča.

Pero' manca un espresso vero italiano

Godinu dana poslije počeli su se otvarati i drugi kafići, prvo Fah pa ostali. Gostionice su polako počele napuštati središte grada i selile ka rubnim dijelovima a na njihova mjesta uselili su se kafići. Neki dan pročitao sam kratki tekst jednog mladog priprema oca vrhunskih espressa, gdje piše o dobrim i lošim espressima kod nas. U svojem tekstu obrazlaže, da za dobar espresso treba dobra kava, prava mješavina, da mora biti svježe pržena i svježe mljevena, da aparat mora biti besprijekorno čist, mjera mora biti prava, a uz to, potrebna je znalačka ruka kao i ljubav prema spremanju kave. Ako nešto od toga nije u redu niti espresso nije kvalitetan. Popio sam espressa, cappuccina, macchiata i u vrhunskim lokalima kao i na željezničkim i autobusnim postajama, predvorjima hipermarketa. Danas u većini slučajeva škrti i novokomponirani ugostitelji, gramzljivi vlasnici štede na kvaliteti kave, kao i šankeri koji su to silom prilika postali, nude nam umjesto kave, bez uvrede, splačine, tako da više ne zaželimo popiti ovaj, danas čarobni napita, sa najviše aroma u sebi.

Razgovori za stolom preko mobitela

U svom nastajanju kafići su trebali zamijeniti kavane, postati mjesto sastajanja, razgovora, komunikacije. Danas polako i to nestaje, prvo uvođenjem TV zaslona čiji zaslon zaokuplja pažnju, ne dopušta komunikaciju, a već uskoro svaka stolica u kafiću posjedovati će priključak za mobitel i nesmetano surfanje.
Ako se dobro okrenemo dok ispijamo kavu i pogledom goste, od ove istine ne možemo pobjeći.

Tekst: Zlatan Varelija