Mirna gospodarica izvora, prvi dio

23.05.2021

Mirna gospodarica izvora, prvi dio

Legenda o Mirni
U niz nastavaka provest ću čitatelje niz rijeku Mirnu, istarsku rijeku koja je oduvijek predstavljala zagonetku istarskom čovjeku.
Rijeke uglavnom ili većinom, nose ženska imena. Zlobnici kažu da žensko mijenja postelju, a rijeke i potoci svoja korita. A Mirna, kao kraška rijeka, probijajući se niz stjenovite predjele čvrsto se drži svojega korita. Tek poslije prolaza kroz stjenovita vrata; tu gdje ju promatra spodoba, čovjekoliki kameni stup, kao da ju upućuje neka raširi svoja krila. Po izlasku iz kanjona, u svojem srednjem toku često si je dala razigrati maštu, plaveći svoje obale i razlijevajući se livadama. Na tom uskom usjeku, prema legendi, nekada su se nalazila željezna vrata koja su izgradili Rimljani da se zaštite od provale barbara, te se taj prolaz još dandanas naziva «željezna vrata».
Po prvi puta u povijesti Mirna (tal. Quieto) spominje se kao Ningus i tako je naziva Plinije. Na Antonionovom itineraru nalazimo naziv Ningum i vjerojatno je Plinije latinizirao riječ Ningum u jednostavno Ningus. Ovaj naziv rijeke Ningum potječe iz govora Gradinaraca iz brončanog doba koji su živjeli u 3 i 2 mileniju prije Krista na ovim prostorima U govoru bi ovih južnih Semita Ningum bio složen od dviju riječi. Nin što je označavalo riječ za gospodaricu i Gum što je označavalo izvor. Mirna je kao malo koja rijeka bogata izvorima. Ovaj naziv odgovarao bi današnjoj rijeci Mirni s značenjem gospodarica (Božica) izvora. Južni pritok srednjeg toka rijeke Mirne na hrvatskom jeziku naziva se Butoniga, na talijanskom Butonega. Navedeni se naziv ove riječce slaže od korijena dviju riječi Butto i Ningum.
Predaje o nastanku rijeke
Područje današnjeg toka rijeke Mirne spominje se u mnogim antičkim pričama i legendama. U jednoj od ovih mitoloških priča, govori se da su grčki moreplovci Argonauti oko 1200 godina prije Krista u Kalhidi, na crnomorskoj obali Male Azije, oteli zlatno runo i Crnim morem preko rijeke Ister (današnji Dunav) dospjeli Savom do alpskih obronaka u Sloveniji. Podzemnim su se vodama spustili do rijeke Mirne i tu na obroncima osnovali svoje utvrde i nastanili se. Otuda i ime Istri. Riječ je ovdje o iskrivljenom starogrčkom poimanju prostora koji su i kasnije obavijeni zabludama. Sličnosti imena Mirne (Ister) i dunavskog ušća „Istros“ tako prozvanog po ondašnjoj naseobini slijedili su i mnogi pisci. Naravno da u predaje i legende ne moramo vjerovati, ali činjenica je da su se u brončano doba na brežuljcima iznad rijeke Mirne pojavile gradine.
Druga predaja i dandanas se priča na padinama Oprtlja i Motovuna s čijih visova se pruža vidik na ovu zmijoliku rijeku. „Bili su veli judi. Kada su kosili judi pod njimi su se činili kako mravi, pa su govrili da njin mravi seno suše i obraćaju. Jedan je ora zdolu po vali za pokazat judem kako se dela. On je storil brazdu, da će voda skalivat van pa je to prišla rika Mirna. I najzada je hiti vrganj va riku i je reka kada vrganj pride van da će bit nazad dobro. Ki već dela već ima. On je stori koliko je vidija, koliko je ti. Jenu nogui je drža na brigu od Beletić, a drugu na brigu portolanjskem“ Kazivao Marijan Maurović iz Motovuna zapisao Zlatan Varelija 1984. godine, objavljeno u knjizi Tote j bolje stati 2008. g
Tekst Zlatan Varelija