MJESTO U KOJEM ZIMI CARUJE TIŠINA

03.07.2022

MJESTO U KOJEM ZIMI CARUJE TIŠINA

MJESTO U KOJEM ZIMI CARUJE TIŠINA

 

Tisućljetni gradić odolio je svim zamkama i nedaćama i na njegovim zidinama kao da je polomio zube. Ono što mora dobiti da bi bio ono što želi postati-jedinstvena umjetnička meka u Hrvatskoj-rekonstrukcija je i sanacija kulturnih zdanja i uređenje stambenih zgrada.

 

 Jedan od zanimljivijih i slikovitijih istarskih gradića je Grožnjan. Smješten je iznad ušća rijeke Mirne, na visokom brdu. Prilaz mjestu sa sjeveroistoka skoro je ravan. Ta ravnina naziva se «stacion», stoga jer je tamo nekad bila željeznička postaja na uskotračnoj pruzi, čuvenoj «Parenzzani». S te strane izgleda da mjesto nije na brdu nego na rubu jedne visoravni, koja se naziva «Grožnjanska visoravan ili grožnjanski kras». Mala uzvisina oko glavnog groblja do mjesta nosi naziv «Štrmac». No prema jugu, brdo se ruši strmo u ravnicu Motovunskog luga i u Bijele zemlje. Kad sa ove strane promatramo Grožnjan, vidimo da je na vrlo visokom čunjastom brdu. S ove strane pristup mjestu je vrlo težak, i to strmim stazama koji prilaze u mjesto s više strana ili vijugavom bijelom prašnjavom cestom s Ponte Portona. Obronci brda i okoline obrašteni su maslinama, smokvama i vinovom lozom, koja rodi izvrsnim grožđem. Upravo zato mjesto je dobilo ime Grožnjan a okolina Grožnjanština.

            Mjesto je opasano zidinama koje su djelomično sačuvane. Najveći i najčvršći zid je onaj oko trga, ispred crkve. Taj trg narod zove «plac», a služi kao šetalište i odmaralište građana. Nekad je «plac» služio kao sastajalište seljaka, koji su nedjeljom dolazili u grad poslom ili u crkvu, a za vrijeme crkvenih proštenja kao sajmište i zabavište te mjesto za ples. Mjesto je isprepleteno vijugavim uskim ulicama, koje su popločene kamenim pločama. Kuće su uglavnom jednokatne ili dvokatne, zidane kamenom a pokrivene žljebastim crijepom. Iza istočnih gradskih vratiju raste velika granata ladonja, za koju se priča da je stara preko tisuću godina. Rijetkost je i jedna stara kuća u kojoj je kako «stari» pričaju bila kovačnica preko sedam stotina godina. Zadnji kovač navodno se zvao Tita Pojani.

             Kao i većina istarskih gradova i Grožnjan ima ložu pod kojom su nekad vijećali župani, deputati i «konšiljeri». Mjesto se po prvi puta spominje 1102. kao posjed akvilejskih patrijarha. Pod vlast Venecije potpada tek 1358. Sam geografski položaj mjesta bio je razlogom da mjesto postane sjedištem kapetana, ( vojni namjesnik) sjevernije od Mirne, dok je za kraj južnije od Mirne sjedište kapetana bilo čak u Svetom Lovreču Pazenatičkom. Znakovito je da je Venecija Grožnjan tretirala kao pomorsku općinu, jer je Baštija glavna grožnjanska luka na Mirni podno grada bila važnim čimbenikom ovog dijela Istre. Iz  Baštije se putem velikih i nezgrapnih catara i barkona kojima su upravljali vješti splavari iz Kostanjice i  Bolara odvozio kamen, drvo i žito do morske luke u Tarskoj vali, a odatle u bijeli svijet. Nekada je mjesto bujalo od života. Imalo je nekoliko gostiona i trgovina. Gostione ili «oštarije» držali su domaći ljudi, pravi Grožnjanci a trgovine ili «butige» doseljenici.

             Kao i danas, uz sve javne ustanove: općinu, školu, poštu ili župni ured, koncem 1913. godine uvedena je i «žandarmerijska postaja» Ovo je učinjeno iz razloga što je svake nedjelje dolazilo do tučnjave na «placu» između seljaka Hrvata iz okoline i Talijana «paježana» koji su bili pod uplivom iredente. Talijani su raspirivali nacionalnu mržnju, a za hrvatskog seljaka od kojeg su živjeli, nisu imali drugo ime već «porco schiavo» Seljaci su dolazili u mjesto u grupama i oboružani «kosirima». Hrvatskog učitelja Družbine škole u Martinčićima, uvijek su pratili u grad da ga čuvaju od napada i pogrda, barem dva oboružana seljaka. Čuveni zrenjac Toni Grdina ulazio je u Grožnjan s lovačkom puškom o ramenu i s crvenim fesom na glavi. Zadnji načelnik ( podestat ) grožnjanske općine do talijanske okupacije 1918. g. bio je Ninica Biloslav iz Boškari. Potjecao je iz stare slavenske obitelji koja je dala i jednog austrijskog generala.

Početkom XX. st. otvaranjem uskotračne pruge «Parenzzane» polako se gasi baštijska luka, a ukidanjem «Parenzzane» 1936.g. ovaj kraj doživljava pravi ekonomski udarac. Tada započinje raslojavanje i polako odumiranje ovog kraja. Duh nadolazećeg rata pospješio je selidbu žitelja da bi ona vrhunac doživjela u čuvenom «istarskom egzodusu» pedesetih godina prošlog stoljeća. U tih niti tridesetak godina ovaj kraj napustilo je gotovo čitavo stanovništvo. Tako je Grožnjan 1931.g. brojao 1529 žitelja a trideset godina kasnije (1961.) samo 382. stanovnika. Za to vrijeme ostavljen je i napušten golemi stambeni fond i neprocjenjivo kulturno i povijesno blago

U ove kasne jesenje dane mjesto izgleda sablasno prazno. Samo poneki prolaznik, koji će na pozdrav klimnuti glavom i jesenje lišće koje nošeno vjetrom kao da je izgubljeno i luta po ovim uskim krivudavim ulicama, narušavajući tek sablasnu tišinu. Iako mjesto od 1965.g., od kada je proglašeno «gradom umjetnosti» oživi samo u ljetnim mjesecima  ono je neopisivo lijepo i u ovim kasnim jesenskim danima. Ponosno se mjestom uzdiže barokna crkva «Sv. Vida i Modesta» koja je svečanija od bilo koje onodobne. U njoj se mogu vidjeti korske klupe iz 1711. godine s rezbarijama tipičnim za istarske škrinje. Nažalost, orgulje na kojima su muzicirali sudionici «Ljetne orguljaške škole» već neko vrijeme su izvan uporabe. Orgulje se pripisuju G. Girardiju iz 1864.g.; mehaničkog su sistema s jednim manualom i pedalom. One čekaju neka bolja vremena za rekonstrukciju a  koja bi možda mogla uslijediti već slijedeće 2003., jer je zahtjev za rekonstrukciju upućen Ministarstvu kulture. S istočnog ulaza očekuje nas crkvica «Sv. Kuzme i Damjana»  sagrađena 1554. g., pregrađena 1834. a obnovljena  kada je i «fresco» oslikana što je učinio akademski slikar Ivan Lovrenčić. Pored brojnih stambenih zgrada, tu je i gradska vijećnica i velika barokna palača koja nosi naziv svog vlasnika istarskog povjesničara Morteanija. Na jednoj od stambenih zgrada sagrađenih u XVI. st. nailazimo na glagoljaški zapis na gornjem pragu prozora na prvom katu pročelja u dužini od 26.cm.

Tisućljetni kameni gradić odolio je svim zamkama i nedaćama i na njegovim vječnim zidinama i zdanjima kao da je vrijeme polomilo zube. Žiteljima je jasno da mjestu nitko ne može vratiti Baštiju i pomorsku orijentaciju, niti željezničku prugu, niti tisuće žitelja koji su napustili ovaj kraj. Ono što mjesto mora dobiti da bi Grožnjan bio ono što se proklamira kao jedinstvena umjetnička meka u Hrvatskoj, je rekonstrukcija i sanacija kulturnih zdanja i uređenje stambenih zgrada u koje se treba vratiti život, zaplakati novorođenčad. Ovome treba dodati i riječi jednog od najstarijih umjetnika ovog gradića što ih je ljetos izgovorio: « Mi smo otrgnuli ovaj gradić iz zaborava, obnovili i uredili kuće, pa ipak od ovog grada trebamo zatražiti oprost što mu nismo udahnuli život. Jedan ili dva mjeseca što boravimo ovdje nisu dovoljni u životu ovog gradića  da bi on živio mora živjeti čitavu godinu.»  

 

tekst : Zlatan Varelija

fotografije : Vesna Kiseljak Varelija