Moje Hrvatsko proljeće, Proljetni dan, I. dio

08.02.2022

Moje Hrvatsko proljeće, Proljetni dan, I. dio

Pogled iz djetinjstva
Ispratili smo još jednu kalendarsku godinu. Po završetku svake mnogi se propitkuju kakva im je bila radeći svojevrsnu inventuru stavljanjem sebe u suuodnos s događajima koji su obiljeližili tu godinu. Drugim riječma, na neki način podvlačimo crtu u prostoru traganja za samim sobom. Jedan od brojnih događaja koji je bio u središtu 2021., a mnogi ljudi vele, potresne i frustrirajuće godine, u Hrvatskoj je bilo svekoliko obilježavanje (i još traje) 50.-a godišnjice Pokreta Hrvatskog proljeća kao preuranjeno iskazne težnje hrvatskog naroda za svojom neovisnošću 1971. godine. O važnosti i značaju ove teme kao identiteta svog naroda posegnula sam u sjećanja prateći tragove u kojima sam se prvo kao dijete susrela s euforijom u tom pokretu, a kasnije sa repersivnim momentima, gdje su u opasnim vodama plivali neki Hrvati, održavajući glavu iznad površine vode. Površine na kojoj se zibalo daleko sunce.
Nijanse dječjeg iskustva
Godina 1971. Učenica sam četvrtog razreda Osnovne škole Marije i Line. U mojoj se kući nije nikada govorilo o Hrvatskom proljeću. Jesu li otac i majka potajice pričali, ne znam. Možda. Pamtim da bi majka pojačala ton na TV-u kada bi se pojavili u gro-planu Savka i Miko, pa neki Pirker, Haramija, Čičak, Budiša…energično se obraćajući masma ljudi. Euforija s malih ekrana preljevala se u naš dom, ali obuzeta dječjom igrom nisam rauzumijela što se zbiva, no osjećala sam da se nešto veliko, meni nedokučivo sprema.
Kako su se pojavli tako su se Proljećari ubrzo, te iste godine, u prosincu, ugasili na mojem “debelom” TV-u. Neki Centralni komitet Jugoslavije i drug Tito preuzeli su vodeću ulogu. Znam da je tata samo jednom prilikom izjavio: “Bilo je to njihovo posljednje proljeće. Ništa više neće biti isto.” Što god da to značilo, a meni to odista nije ništa značilo, jer se nije ništa promijenilo u našem dvorištu i školi. Osim što je mama jednog dana spomenula da su ugasili Maticu Hrvatsku i naš ogranak u Umagu, a ja sam shvatila da radi toga Umag više neće posjetiti ni Gustav Krklec, onaj poznati dječji pjesnik i pisac. Pamtim ga jako dobro, jer je nekim učenicima osnovnih škola Bujštine, i meni među njima, uručio nagradu na natjecanju za literarne radove, uglavnom pjesnkčke pokušaje. Te najbolje učeničke radove je umaška, netom osnovana Matica Hrvatska tiskala tog proljeća 1971. u posebnom izdanju, zbirki- Proljetni dan. Na taj je način, shvatila sam kasnije, Ogranak MH Umag s nama malim proljećarima, bio jedan od podupiratelja Pokreta slavnih hrvatskih proljećara. Baš šteta što je kratko trajalo, pomislila sam tada, koliko je samo malih literata na Bujštini procvjetalo u tom Proljetnom danu. Neki među njima su danas poznate javne osobe, recimo stožeraš Dino Kozlevac i glumac Slavko Juraga. Tko bi gledjući danas Kozlevca i njegov, čvrsti vojnički nastup i stav na čelu “ratnog” covid Stožera pomislio da je pisao onomad poeziju?! Gašenjem Hrvatskog proljeća, ugašen je i naš Proljetni san. Otpustila sam sjećanja na te dane Hrvatskog proljeća u Istri lako. Kao papirnatog zmaja kojemu je najbolje u dalekim visinama. Međutim, taj se zmaj smrknuta lika, spustio težak kao olovo u moje djetenjistvo sljedećega ljeta.
Izbrisani rođaci iz javnog života
Školske sam praznike provodila u Sumartinu na otoku Braču. Kod tete Slave i barba Nike. Pa tako i te 1972. godine. U tetinu domu okupili bismo se mi mali rođaci, bratići is sestrične iz mnogih gradova Hrvatske. Sve što nam je trebalo bili su kupaći kostimi i šugamani. Provodili bi od jutra do večeri dane na moru, odnosno više u moru. Ali svaki povratak sa plaže dao je naslutiti da u kući nešto ne štima. Ulazni portun u dvoru se zatvaro, kao i ulazna vrata od kuće i terase…a to se nije nikad ranije činilo. Barbe i tete međusobno su nešto tajanstveno šaputale, a pred nama djecom bi zastali i vičući nas tjerali: ”Ajte, ajte, ala šu vanka!” Nisu zbijali škerce kao nekada i činili jedan drugome dišpete do onih groznih beštima, a ni barbići poslije obida nisu išli više zaigrati na balote. Jednoga sam se popodneva, kad smo morali “ubiti oko”, pretvarala da spavam, ali sam prisluškivala razgovor dviju maminih mlađih sestara. Mojih teta. Govorile su da je baraba Niko smijenjen s mjesta direktora osnovne škole u Omišu i mjesta predsjednika Matice Hrvatske Omiša. Da je protjeran u neku vukojebinu u zaleđe Omiša, Čišlu. Njegov sin, moj rođak, bratić Tonči je utekao u Canadu. Sestra mu, rodica Biserka i njezin momak Boris nisu mogli dobiti nigdje posao. Na spomen da su u srodstvu s barba Nikom karijera im je bila ugašena prije nego li bi započela. Drugi je barba Ivo smijenjen s mjesta direktora Doma zdravlja u Imotskom. Neki Vlado Gotovac, tetin kum, završio je u zatvoru, kao i onaj najbuntovniji student Ivan Zvonimir Čičak, kasnije sumartinski zet. Onaj iz susjedne kuće Štambukovih, odmah do tetine.Ove koje nisu pozatvarali sada prate, upozorio nas je barba Niko. Ima špija i u Sumartinu, pa treba vrata zaključavati i utišana glasa govoriti. Čuje se kako se vrzmaju noću na terasi dvora i prislanjaju uši na vrata…Barba Niko je uspio neku važnu knjigu “Londonac” skloniti u franjevaca… Doznavši sve to, mi mali rođaci nekako smo se uozbiljili, stalno bili u nekom grču, postali poslušniji, rekla bih da smo preko noći sazorili te na brzinu odrasli. Tog se ljeta i u nas uvukao nepozanti strah koji nam je prijeteće gutao ljetne radosti. Jedva sam čekala povratak u svoju Istru. Prolaznost je polako izbrisala te usplahirene godine, ali ne i sjećanja koja sipe u kapljicama i povremeno podsjete na nemire jednog Hrvatskog proljeća koje je mojim barabama i tetama u Dalmaciji promijenilo život. Više im ništa nije bilo kao prije i još dugo godina poslije u kući bi spominjali neke špije. S druge strane dobro zaključanih vrata.
Piše:Sanja Bosnić
Slijedi: Susret sa Ivanom Zvonimirom Čičkom na sudskom procesu, II. dio